 |
| Enio Kupirović -Bob 80-tih, foto Zvonko Kucelin |
Prva iskra punka koja je krajem 70-tih uzrokovala požar koji je poharao SAD i Europu, na teritorij bivše države širi se u istom periodu preko riječkih Parafa i slovenskih Pankrta pod čijim su utjecajem svi veći gradovi u domino efektu jedan za drugim počeli razvijati jednu sasvim novu glazbenu scenu. Sredinom 80-tih, požar se stišava, kako na globalnoj razini tako i kod nas. Glazbena "nepogoda", barem što se tiče aktivne sviračke scene tog žanra, izgleda da je tih godina u potpunosti zaobišla Zadar. Konzumenti su se mogli detektirati uobičajenim grafitima "Sex Pistols", "Ramones", "Dead Kennedys" koji su još godinama poslije krasili zidove dječjeg vrtića u parku Vruljica i na sličnim mjestima gdje su se okupljali prvi zadarski punkeri.
U kontekstu punka kao pokreta možda bi ipak bilo poštenije zadarsku tadašnju scenu ne etiketirati isključivo ovim žanrom jer radi se o generaciji koja je taj utjecaj dijelom primila kao dodatak trenutnoj sceni (uz iznimke sastava iz prve faze) i koja je u kratkom vremenu pod tim utjecajem iznjedrila brojne uspješne kreativce od kojih koji svi nisu bili strogo vezani za glazbu; akademski slikari, režiseri i ostali umjetnici.
Zadarska scena je početkom osamdesetih uglavnom pod dominacijom hard rocka i rocka s nabojem sedamdesetih. Poker machine, grupa osnovana 1982-e, tipičan je predstavnik te struje.
Na početku nove dekade vrijedno je i spomenuti pojavu Speedy Gonzalesa koji se u razdoblju od osnivanja do danas svojom kompleksnom arhitekturom autorstva postavio kao vodeći zadarski alternativni sastav koji je svojom filozofijom djelovanja ujedno poslužio i kao svojevrstan inkubator i vodič nadolazećim generacijama glazbenika. U kontekstu djelovanja, Speedy koji je bio otvorenih vrata za sve sviračke stilove nerijetko je regrutirao i članove koji su za svoje žanrovske svjetonazore dobili i "svojih pet minuta". Primjer vezan za ovu tematiku je njihova obrada pjesme "Black Yellow Red White Man" od Feudalne Anarhije, jednog od prvih zadarskih grupa s punk pedigreom.
Tonči Pajkin (gitara, vokal), Zvonimir Zrilić (gitara, vokal), Loris Grabovec (bas), Renato Zafranović (bubnjevi), Željko Petranić (klavijature). U prvoj postavi svirao je i Edi Mičić, danas sa uspješnom karijerom dirigenta u Austriji.
Edi Mičić: Naš rock bend se prvotno zvao 'Atlantski poremećaj', a potom 'Raskorak', što s obzirom na ekonomsku situaciju, ondašnju ali i današnju, ima itekako smisla. To su, naravno, određene implikacije na onodobne društveno-političke prilike.
Pjesnik i tekstopisac Želimir Sain vrlo brzo uočava Atlantski poremećaj te im postaje menadžer.
Želimir Šain: Snimili smo pilot singl Sam sebi djevojka i Abeles za Dokumentarnu, jednu nezavisnu ljubljansku kuću. https://sl.wikipedia.org/wiki/Dokumentarna
Glazbu su napisali Zvonimir Zrilić i Toni Pajkin, a ja sam napisao tekst. Bili su žestoki, odličan, najbolji zadarski bend tada. “Rasturili” su na zagrebačkoj svirci posvećenoj košarkašu Srebrenku Despotu i počelo se o njima pričati u jugoslavenskim razmjerima.
Nakon uvjetno rečeno ugašenog globalnog požara punk pokreta sredinom 80-tih, na zadarskom području jedan neugašeni komad žara pokreće opet u manjoj mjeri "nepogodu" lokalnih razmjera.
 |
| Opasne igre (1985.) - lijevo: Valentino Radman, desno: Bojan Blagojević |
Oko 1984/5.-e pojavljuju se dva benda; Teror i Opasne igre. O Teroru se malo zna, po priči su žanrovski dosta slični Opasnim igrama koji su zvuk više bazirali na hardcore elementima.
Radman je danas posvećen uspješnoj slikarskoj karijeri http://057info.hr/kultura/2014-06-19/valentino-radman-izlaze-u-kapetnovoj-kuli
Feudalna Anarhija pojavljuje se negdje oko 1985. godine. Isprva nije baš bilo potpuno jasno radi li se o bendu ili o pokušaju da par istomišljenika napravi bend. Kao idejni začetnik Feudalne Anarhije spominje se Josip Zanki, danas renomirani akademski slikar, multimedijalni umjetnik te predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika.
 |
| Josip Zanki - idejni začetnik Feudalne Anarhije |
Josip Zanki: Na početku je sve to krenulo samo kao ideja, probe, ako su se uopće mogle tako zvati, odvijale su se u parkovima ili u sobi kod prijatelja koji je kao bio ili htio biti bubnjar, a kako nije imao bubnjeve mlatio je kuhačom po jastucima, kantama i posuđu.
Na početku smo napravili samo tri pjesme; "Radnici izlaze iz tvornice", "Janjetina Umba Umba" i "Black Yellow Red White man". Ovu zadnju naš pjevač Bob znao je poslije izvoditi sa Speedy Gonzalesom pa su je i poslije obradili u svom aranžmanu. Kako smo pomalo napredovali tako smo iz soba i parkova ubrzo probe preselili u disko klub Leut u Privlaci u vrijeme kad ne bi radio pa smo dobili prostor na korištenje. Kako god neiskusno zvučali, ideja nam je možda bila važnija od samog benda. U nekim stvarima nismo se uopće držali nekakvih klasičnih postulata ni pravila kako bi bend trebao izgledati ili zvučati. Ja sam npr. u bendu pokušavao osim pjevanja svirati i gusle, štoviše čak smo i došli na ideju da na gusle stavimo električne pickupove kao na gitari tako da dobijemo električne gusle.
Na gitarijadi koja se održavala 13.6.1986. U Omladinskom trebali smo nastupiti sa još hrpom znanih i neznanih bendova. Bili su tu Drago Mlinarec, Đavoli, Daleka obala, Drugi način, Osmi putnik, Kineski zid, Brze banane, 110/220 I još mnogo drugih.
Za taj koncert potrudio sam se napraviti posebne plakate za naš bend pa sam nacrtao motiv nekakvog srednjovjekovnog mučenja koji je kao trebao asocirati na naše ime. Motiv s logom benda smo isfotokopirali te se dogovorili da ga polijepimo po svim autobusnim stanicama i na nešto frekventnijim mjestima po gradu. Bob se sam ponudio da će sve to polijepiti pa je zatražio da mu kupimo tubu Neostika za tu svrhu. Naivno sam ga poslušao, jer mi poslije nije bilo jasno kako sutradan nijedan plakat nije visio nigdje a već sutradan nastupamo. Iako nas je uvjeravao da su komunalci sve to poskidali, bilo je odmah jasno da je tuba završila za sasvim druge namjene a ne za plakatiranje.
Saša Knežević: Klepali smo se u gradu par dana pred gitarijadu, na rivi kod hotela Zagreb sve smo stvari na suho isprobavali. Pamtim to dobro. Jednu stvar uvježbali smo doslovno na tonskoj probi pred otvaranje, trebali smo zadnji svirati dvije stvari, "Janjetinu" i "Is this a relative" na engleskom. Sjećam se da smo ostavili dobar dojam na publiku koja nas je čula na tonskoj probi i svi su nas s nestrpljenjem čekali, no nažalost kiša nas je omela pa smo odustali.
Nastupi Feudalne Anarhije odvijali su se nerijetko uvijek u drukčijim članskim formacijama. Na početku su krenuli sa Josipom Zankijem - vokal, Bojanom Blagojevićem na basu (bivši član Opasnih igara a poslije Aloa), Miletićem, Saša Knežević na gitari, None, Endor na bubnju i nezaobilazni punker Bob - Enio Kupirević, "enfant terrible" zadarske glazbene scene.
 |
| Saša Knežević: Mi smo bili sjebana generacija ali puna ideja i želje da nešto promijenimo. |
Zanki odlazi iz Feudalne Anarhije vođen nekim sasvim drugim kreativnim motivima koji ga odvode u sfere eksperimantalnog filma. Za vrijeme služenja vojnog roka, obitelj ga obavještava da je za svoj film Arzak na festivalu koji se održao u Puli pod nazivom MAFAF osvojio nagradu. Godinu dana prije, zajedno s rođakom Darinkom Mustaćem, napravio je eksperimentalni film "Mea Culpa". Kao i Arzak, ovaj je film bio, na danas drevnom, Super 8 filmski format. Darinkov brat Zdravko Mustać bio je također dio osnovane umjetničke skupine pod nazivom Ledeno Doba. Grupa se uglavnom bavila objavljivanjem konceptualnih umjetničkih djela, pomnoženim Xerox tehnologijom fotokopiranja i zatim distribuiranim kroz zadarske ulice.
Grupa je privremeno prestala djelovati nakon što je zajedno s grupom suradnika, postavila plakate koji govore "Dolazi ledeno doba" po cijelom Zadru. Dan nakon ove akcije, policajci (Sekretarijat unutarnjih poslova) stupili su u akciju, skinuli plakate sa zidova i počeli tražiti autore plakataa koji nose "nejasnu političku poruku među studentima koji su skloni takvim idejama".
Grupa se proširila na način da su nam se pridružili umjetnik Slobodan Jokić, Ivo Martinović, Andrej Vrbančić, Nadomir Šerbo i Marko Drpić.
"Već smo počeli prikazivati filmske projekcije s izvedbama socio-realističkih govora ili zvučnih instalacija. Posebno je poznata bila projekcija u tadašnjem Omladinskom klubu, gdje su Šenolu Selimoviću, tadašnjem predsjedniku socijalističke mladeži u Gradskom odboru Zadra, promijenili njegov politički govor."
Jedno od posljednjih skupova članova grupe bilo je 1990. godine tijekom snimanja kratkog filma Zdravka Mustaća. Tada se umjetnik Vlado Zrnić vratio u Zadar iz Venecije gdje je studirao na majstorskoj klasi Carmelo Zotti. Upravo će on zajedno sa Zdravkom Mustaćem i Slobodanom Jokićem upravljati likovnom kinematografijom grupe od 1990. do 1991. godine.
Paralelno s Ledenim dobom na zadarskoj supkulturnoj sceni pojavljuje se još jedan protagonist, Tomislav Polić koji osniva svoj projekt "Društvo graditelja bolje budućnosti (DGBB)". Osamdesetih, njegov performance s grafitima "SKEPTIK" koji su osvanuli po gradskoj jezgri, tadašnji su organi reda na svoj način protumačili da se tu radi o antidržavnim aktivnostima vezanim za tadašnje političko stanje na Kosovu. Projekt DGBB aktivnije je zaživio u Zagrebu gdje se članovi više okreću na radu kao glazbeni sastav istog imena a na radiju 101 često su se vrtile njihove dvije numere Radujte se narodi i Mornareva pjesma (Stara, daj mi lovu da kupim madrikulu).
 |
| Tomislav Polić danas je u Frankfurtu i radi kao DJ. |
Nakon prve polovice osamdesetih nijedan od prvih novovalnih i punk sastava ne uspijeva preživjeti u svojim početnim postavama ali definitvno utječu na pojavu novih imena koji će dobrim dijelom povući neke korijene iz te faze nastanka scene. Za razliku od ostalih gradova gdje su scene po tom žanrovskom pitanju nastojale držati nekakav korak sa već odavno zakašnjelim smjernicama pa nerijetko upadale u šablonske zamke (poslušaš jednog - čuo si sve), u Zadru se događa jedna sasvim druga situacija.
Nikola Bezić (Aloa, Leclerc, Puls, Nulapark): Krenuli smo jako mladi. Kad smo osnovali Alou, Vedran je imao 16. a ja 13 godina. Na prvom koncertu jon je imao 19 ja 16, a Grejs i Pehar 15 godina. Bojan Blagojević je došao k nama iz te prve punk faze (Opasne igre, Feudalna Anarhija). Ni Aloa nije bila pravi punk na početku. Prva svirka je bila više rock (naknadna pamet me prisjetila da smo prvi nastup odradili pod imenom "Cumulonimbus“ a nakon nje smo se nazvali „Aloa“), poslije smo više naginjali punku više kao iskoristivom dodatku a manje kao formi. Možda su najbolji primjer dvije stvari od Aloe koju smo poslije izvodili u postavi Leclerca - Energija i Daleko od mene.
Iz raznih smo utjecaja stvarali nešto svoje. Ali su nas na kraju svi smatrali punkerima u gradu jer drugih nije ni bilo osim te ekipe koja se motala u ta tri, četiri benda u drugoj polovici 80-ih (Feudalna, Aloa, Cox..) i oko tih bandova, pri čemu nisu ni svi iz tih bandova imali išta sa punkom. U toj široj ekipi nisu bili svi punkeri, bilo je svega, rockeri, metalci, na koncu, naš bubnjar Tomo Pehar je poslije svirao s Genaro Floresom a danas je renomirani glazbeni kompozitor na području klapske I tradicionalne glazbe. Nenad Štokić u zadnjoj fazi Aloe kao izvrstan rock&blues gitarist dao je i svoj pečat. Prije se ljudi nisu dijelili po tom pitanju. Na ista mjesta su izlazili svi pomješano. Broj nekakvih prepoznatljivo pravih punkera u gradu se tada doslovno svodio na 20-30. Sve ostalo su bili rockeri, metalci, šminkeri. I svi bi na kraju završili u Studentskom. Za tu drugu polovicu. 80-ih se usuđujem reći da je Momo (Speedy Gonzales) bio nekakav spiritus movens alter glazbe jer nas je podržavao i gurao, a i njegov Speedy je mnogima otvorio oči po pitanju robovanja nekim klasičnim stilovima. Momo je u pravom smislu riječi legenda Zd alter scene 80-ih.
Jedini koji je sasvim sigurno ostao vjeran svojim korjenima je naravno, Enio Kupirović- Bob. Nakon i za vrijeme djelovanja Feudalne Anarhije u više navrata surađuje i sa danas već mitskim Speedy Gonzalesom a na zalasku osamdesetih osniva The Cox. Debitiraju na koncertu u dvorištu Muzičke škole 1. rujna 1990.-e, Bob kao vokal, Nake na bubnjevima, Siniša Peša - Cico na gitari. U zadnjem trenu kao basist otpada Bojan Blagojević koji tada nastupa sa Aloa-om, a na njegovo mjesto dolazi netko iz ekipe kojeg su par dana prije nabrzinu naučili repertoar. Na set listi se našla i stara stvar Feudalne Anarhije - "Is this a relative" koju je u prvoj postavi Feudalne napisao gitarist Saša Knežević. Početak koncerta kojeg otvaraju The Cox najavom Toni Pajkina (tadašnjeg radijskog voditelja i bivšeg člana Atlantskog poremećaja) prati niz tehničkih problema a nastupu se i primjeti da je nedostajala i pokoja tonska proba više, no Bobova karizmatičnost i iskustvo na sceni zasjenila su sve spomenuto.
Imidž vječnog buntovnika u njegovom slučaju definitivno nije nikad bio stvaran nego je urođen, pa u komunikaciji s light I ton majstorima na miks pultu odmah dolazi do konflikta koji eskalira kad mu light majstor usred stvari gasi svijetlo na pozornici u trenutku kad Bob čita šalabahter teksta pjesme na engleskom koji vjerojatno nije stigao naučiti pred nastup. Demoliranje opreme i mikrofona pratili su ga i u kasnijim nastupima. Svoj set zatvaraju s pjesmom "Debata" koju nakon višeminutne svađe s tehničkim osobljem najavljuje; - "Ovo ćemo odsvirati ovdje i više nikad više od Zadra". Nažalost, tako je i se i ostvarilo a u toj su se rečenici vjerojatno prepoznali mnogi zadarski izvođači prije i poslije njega. Taj koncert u dvorištu Muzičke škole gdje su nastupile tada najaktualnije zadarske grupe zatvorio je eru osamdesetih.
The Cox nastavlja sa radom, u prostoriji negdje kraj starog SAS-a često su se mogle čuti njihove tonske probe odvrnute do granice pucanja sviračke opreme.
Josip Zanki: Ta generacija bila je otprilike od 66-69.-og godišta. Osamdesetih smo živjeli u prilično liberalnoj kulturnoj sceni pa su nas politička zbivanja početkom devedesetih dočekala prilično nespremne. Svrstavanje na određene političke strane svima nam je u to vrijeme djelovalo smiješno, no pokazalo se na kraju da smo očito bili manjina.
The Cox kao i većinu scene gase prve ratne sirene. Zankijeva konstatacija o pogubljenosti zlatne generacije osamdesetih koja je doslovno živjela za glazbu možda najbolje oslikava jedan nadrealni motiv kojeg je jednom prilikom opisao i naš prerano preminuli pisac, novinar i glazbenik Ante Perković. U vrijeme kratkog zatišja između granatiranja , sablasnu tišinu u gradu bez struje odjednom razbijaju na sav glas Partibrejkersi pušteni do daske iz nekog kafića. U vrijeme ratnog ludila I totalne psihoze kad su se na radijima mogle čuti isključivo domoljubne budnice a niti u tragovima izvođači s "one strane", kraj kazetofona na baterije i odloženim oružjem na šanku, gardista plešući je na ulici ispred kafića na sav glas pjevao njihove refrene. Bobu, glazba koju je iskreno živio, nikad nije predstavljala nikakve ideološke ni kompromisne granice.
Nikola Bezić: Prava bogatija punk scena u gradu ispada da se dogodila tek nakon rata sa hrpom nekih novih bandova koji ni ne znaju za nas nešto starije jer je rat podijelio tu zadarsku glazbenu priču na dva dijela, pa ispada da su ovi mlađi krenuli potpuno iz početka. Recimo da je Bob bio punk legenda za te mlađe jer je spojio ta dva vremena i sudjelovao u tim bandovima poslije, da ne kažem kako je okupljao tu mlađu ekipu oko sebe - neku noviju i daleko masovniju punk populaciju klinaca.
Dana 5. lipnja 2002. u novinama su se mogle pročitati dvije loše vijesti. Prva je bila ispisana velikim boldanim naslovom o iznenadnoj smrti člana grupe Ramonesa – Dee Dee-ja. Druga, sasvim mala vijest iz crne kronike navodi o rekordno brzom dolasku hitne pomoći koja su vozeći preko gradskoga mosta, kuda se inače kreću isključivo pješaci, stigla na mjesto poziva. " Bilo je prekasno te su samo mogli konstatirati smrt. Enio Kupirović (36) je u stanu na Poluotoku, na predjelu poznatom kao Kampo Kaštelo, živio kao podstanar."
Iako su obojica po mnogo ćemu neusporedivi u glazbeno-scenskim postignućima, ipak su imali i neke zajedničke crte. Na isti dan otišli su prerano i mirno u snu, svaki na svoj način ostavio je u svojim okvirima važan trag za buduće scenske aktere. U ovozemaljskom životu svoju misiju su ispunili na najiskreniji način - svoju glazbu su živjeli a ne samo svirali. I to bez granica i kompromisa.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.