ALOA: Glazbena karavana sa Voštarnice

Aloa - prvi koncert u Studentskom 1987.

Krivulja pozitivnih demografskih trendova po pitanju nataliteta zadarskih bendova 1985.-e bilježi nagli porast. Iste godine puštena je Citadela u pogon, ekipa se počela seliti sa Foruma u Varoš koja je naglo oživjela u nekim novim đirevima.  

Vedran i Nikola upoznaju se 1984.-e u kvartu (Voštarnica) odakle i kreće zajednička ideja da naprave bend. Već u samim počecima postalo je jasno da se u njihovim prvim autorskim koracima stvara jedna stabilna jezgra oko koje će se u sljedećih par godina polako početi okupljati ostatak sastava. Prvi Aloine taktove koji su se preselili iz Vedranove sobe u prostoriju za usviravanje pratile su i neke danas pitoreskne slike iz tog vremena. 

PK: U rodnom listu Aloe piše da ste ime dobili po filmu Haloa-praznik kurvi, Lordana Zafranovića? 

ALOA: Da, premda smo malo iskrivili ime, iz nama danas nepoznatih razloga . Inspirirao nas je istoimeni soundtrack iz filma koji je pjevao Franci Blašković. A i uloga Nede Arnerić lišene suvišne garderobe u glavnoj roli također je imala značajan utjecaj. 

PK: U postanku Aloe osim oblikovanja zvučne slike, osnove elektrotehnike bile su važan faktor djelovanja sastava a potom i razne vještine pri organizaciji improviziranog transporta. 

Aloa: U svom prapočetku većinu svoje opreme napravili smo sami; od zvučnika, nekih skrpanih pojačala i slično, vježbali bi vikendom u prostoriji a ostatak tjedna provodili smo u lemljenju i popravljanju svega tog što bi nam izgorilo na probama. Petkom popodne prema prostoriji za probe išla bi karavana, dakle cijela ta naša sklepana oprema natovarena na kolica za plin, par rasklimanih ponica i slična primitivna transportna sredstva. Ruta kretanja karavane bila je od Voštarnice pa do Put Petrića. Nedjeljom istim "prijevozom" nazad na popravak. 

PK: Psi laju a karavane prolaze? 

ALOA:  Uglavnom je bilo ljudi se smiju a karavane prolaze. Počeci su bili najteži, ali entuzijazam je bio neuništiv. 

PK: Bili ste dakle brzo primjećeni, kako u ulozi neobičnih sudionika u prometu tako i zvukom. 

ALOA:  Momo nas je pozvao da sviramo s njegovim Speedyem Gonzalesom u Studentskom. Prvi pokušaj je propao jer je gitarist Nikola gadno rasjekao prst. Drugi pokušaj povijest će zabilježiti kao naš prvi nastup u ulozi predgrupe Speedyju. To je bilo 1987. godine. Tad smo svirali u sastavu Vedran Milković (vokal), Nikola Bezić (gitara), Meco (gitara), Ivica Plazonić (gitara), Braco Hendrix (bas; ne sjećamo se prezimena ali to je lik koji je poslije svirao gitaru u Zločestom reaktoru), Grejs Raguzin (klavijature) i Tomislav Pehar (bubanj). Prethodno u prvoj postavi gitaru je još svirao Marko Kajmak a Bojan Blagojević bas gitaru kojeg je nakratko zamijenio Braco. 1988.-u obilježava više samostalnih nastupa uz povremene promjene članova. U jesen 1988.-e Bojan odlazi u vojsku pa na njegovo mjesto dolazi Edi Milutin - Žak koji je svirao i u Combu a umjesto druge gitare pojavljuje se Tamara Grgurev (klavijature) iz Speedy Gonzalesa. 

Aloa  - ljeto 1988.

PK: Nažalost, iz tog vremena ne posjedujemo mnogo tonskih zapisa pa ćemo se okrenuti nezahvalnijoj metodi da opišemo vaš rad - riječima. 

ALOA:  Pjevali smo isključivo na hrvatskom. Bio je to nekakav punk rock mada ne baš točno u okvirima te definicije, mjenjalo se dosta članova i svatko je sa sobom donosio neki drugi svirački senzibilitet. Bilo je tu dosta dobrih ideja, repertoar na koncertima bi znao ponekad potrajati i do dva sata bez pauze. Od samih početaka pa do raspada Aloe dvije pjesme su uvijek bile tražene od publike; Mala noćna paranoja i Istok, zapad. U ovoj zadnjoj opisali smo otprilike presjek stanja u gradu u to vrijeme; 

Riva, grad, grad pa riva 

Piva, džoja, džoja pa piva 

Istok, zapad, sjever i jug  

Ovaj je grad kao zatvorski krug 

Danas nemamo ni jedne sačuvane snimke, u par navrata smo pokušavali nešto snimiti sa posuđenom opremom ali prvi put u Bojanovoj vikendici u Sukošanu to se snimanje pretvorilo u sve osim snimanja. Drugi pokušaj je bio u podrumu Peharove kuće gdje je uz razne probleme (npr. rušenje čitave stalaže s bocama zbog vibracija) nešto i snimljeno (Istok, zapad, Vrata crvenih osmijeha, Mala noćna paranoja, Pelin i šećer, Malena) ali te su snimke izgubljene, nema ih. Nema traga ni snimkama s koncerata. 

Aloa - Studentski, zima 1988.

PK: 1989.-e nestajete kao i vaše snimke. 

ALOA:  Napravili smo pauzu jer je Vedran otišao na služenje vojnog roka a odmah po njegovom povratku u vojničke čizme uskače gitarist Nikola Bezić. 

PK: Dakle opet se zarotirao članski vrtuljak? 

ALOA:  Kako smo nastavili s radom kao gitaristi dolaze Nikola Dimić I Siniša Peša - Cico a na bubnjevima Erik Nakić Nake. Potom su izašli Niđo i Bojan a vraća se Žak. Ubrzo nam se pridružuje i gitarsko pojačanje  u liku i djelu tada definitivno ponajboljeg zadarskog gitarista Nenada Štokića. Tamara je opet na klavijaturama. Dio članova Aloe tada svira i više drugih bendova; Štok sa Speedyjem, Combo, Tamara u Speedyju I Benefitu a Cico u The Coxima. 

Godina 89/90. Bila je vrhunac što se tiče života u gradu i scene koja se nekako ustalila i zbila u čvršće redove. Zadar se počinje otvarati nakon dugo vremena i za strana gostovanja (legendarni koncert Motorheada u Jazinama) a plejada svih tada aktuelnih zadarskih bendova dogodila se 1. rujna 1990. u dvorištu Muzičke škole (S. Gonzales, Aloa, The Cox, Combo, Combo, Benefit...). Nakon toga dolazi čudno vrijeme stagnacije po pitanju scene u gradu. Baš nekako pred rat.