DITIRAMB: Jazz-rock sa prizvukom maestrala

Žarko Petrović (klavijature), Maksim Gregov (gitara), Simo Radosavljević (vokalni solist), Momir Buterin (bas), Lado Jakš (saksofon), Ozren Brajković (bubanj)

Ditiramb je korska pjesma posvećena Dionisu, bogu vina. U njoj se vedrim tonom slave priroda i životne radosti. Prema temi ona pripada anakreontskom krugu pjesama. Iz ditiramba se se razvile kasnije tragedija i satirska igra.

Momin stan na Relji, neki viši kat bez lifta. Plastična domižonka s vinom ovaj put se ne otvara u čast boga Dionisa. U zadimljenoj kuhinji dok punimo čaše, Momo nam priča kako je to zadnje vino što ga je njegov stari napravio, preminuo je nažalost prije mjesec dana.

 - Šteta da vinograd i masline sad propadaju, mislim da ću im se posvetiti, tamo doista možeš imati svoj mir.

Maks Gregov nervozno gužva dopola punu kutiju cigareta, nedavno je izašao iz bolnice - treba se ostavit vraga, zdravlje je u pitanju, al tko će to sad...

Kraj hrpe nesortiranih požutjelih fotografija te jednakom količinom nesortiranog sjećanja, Momo i Maks pokušavaju se vratiti mnogo koraka unatrag u svoju bogatu glazbenu prošlost, točnije, u možda najsvjetlije dane svoje duge karijere. Ditiramb, jazz rock fussion sastav, možda jedan od najsnažnijih autorskih glazbenih sastava iz Zadra.

PK: Ok. Nećemo puno zapitkivati, pretvorit ćemo se u uho pa nek priča sama krene. Dame i gospodo, Ditiramb 3,2,1…

Maks Gregov: - Nama je najugodniji vjetar bio maestral. Ovim aludiram na kulturne vjetrove koji su dolazili sa zapada. Bili smo generacija radija, a televizija se tek kasnije pojavila i sve što je dolazilo sa zapada snažno je utjecalo na nas.

I upravo na valovima maestrala davne 1975. godine u Zadar uplovljava cruiser "Dalmacija" nakon 10-mjesečnog krstarenja po Karibima. Na pomoćnim uskim i strmim stubama kojima se koristilo osoblje za iskrcavanje našeg tada jedinog cruisera, među gomilom se prema izlazu probijao i jedan od brodskih salonskih muzičara, balansirajući sa obje ruke teret svoje osobne prtljage i saksofona. 

Momo: - U bendu smo ga zvali Yoga jer je bio sklon i blizak mnogim dalekoistočnim životnim filozofijama i načinima razmišljanja.

Lado Jakša - Yoga, jazz glazbenik s pedigreom, te se godine otisnuo cruiserom na krstarenje kao i dio članova budućeg benda u potrazi za poslom u ulozi salonskih muzičara. Iste godine Jere Masnov i Maks Gregov po povratku sa broda donose razglas kupljen u Barbadosu. Zajedno sa Momirom Buterinom i Ozrenom Brajkovićem Buldom na tadašnje gradsko carstvo plesnih terasa i podija stupaju pod nazivom Ditiramb. Prve stalne gaže odrađuju na plesnom podiju hotela Kolovare u ljeto 1976.-e. 

Energija i kreativnost koju emitira ovaj spoj iznimno tehnički kvalitetnih glazbenika ubrzo brišu startnu liniju s koje su krenuli kao cover band koji zabavlja plesače željne noćne zabave da bi se ubrzo transformirali u autorski sastav kroz svoje prve numere. 

Chick Korea, SoftMachine, John McLaughin, Weather Report, Aladar Pege, Miles Davis samo su dio putokaza i uticaja kojim je maestral zapuhnuo Ditiramb te pritom snažno djelovao i na njihovo autorsko stvaralaštvo. 

Maksim Gregov, gitarist Ditiramba, 1977. godina

Maks: - Naš sistem stvaranja pjesama bio je jednostavan i dobro uhodan; Đebo bi inicirao  melodijsku temu po kojoj bi se usviravali Momo i Bulde po principu cantus firmus, do mene bi tako brzo došla “povratna informacija”. Kemija u stvaranju bila je na taj način takva da smo se savršeno razumjeli. Kao gitarista u Ditirambu nisam se previše upuštao u nekakve solo dionice što je bilo karakteristično za gitariste tog vremena koji su se dosta oslanjali na blues uticaje. Konstrukcija naših pjesama bila je takva da bi gitarske solaže jednostavno narušile smisao pjesme, trebalo je pratiti melodiju a u ritam sam ubacivao dosta različitih elementa od jazza, latina do bossanove, dakle moja je gitara imala funkciju izmjenjivog ritma.

Momo: - Teme na basu provlačio sam po instiktu i osjećaju pa zapravo nikad nisam ni znao kako će te dionice odzvučati do kraja pjesme. Danas, kako su mi svirački tokovi misli godinama evoluirali u nekim drugim smjerovima, teško da ću više ikada na taj način svirati.

Krajem 1976.-e Lado Jakša napušta Ditiramb te nastavlja rad na istom tragu u svojoj grupi Sončna Pot. Vrijedno je istaknuti da su Ditiramb i Sončna Pot u to vrijeme ujedno slovili kao pioniri u korištenju etno-fusion-jazz-rock elemenata na tadašnjoj glazbenoj sceni. Sončna Pot nije bila dugog vijeka. Djelovali su kao trio; Yoga - saksofon/piano, Ratko Divjak (ex-Time) - bubanj te Jordan Gancev na basu. Snimljen je samo jedan istoimeni album 1979. godine. Kao svestrani glazbenik zabilježio je nakon toga velik broj suradnji s kolegama različitih glazbenih profila - gostovao je na legendarnom Rdečem albumu od Pankrta, 1980.-e pojavljuje se kao saksofonist i klavijaturist u Buldožderima, surađuje s Borghesiom, Sokolima, Dennis Gonzalesom, Jani Kovačić...

I danas djeluje kao slobodni umjetnik, glazbenik, skladatelj i zapažen je po radovima na području umjetničke fotografije. Živi i radi u Sloveniji.

PK: Koncertne aktivnosti...

Momo: - Bilo je dosta gaža u gradu i van njega; Bašta, hotel Zagreb, Kolovare, Novi Park, Studentski, okolica Zadra. U Zagrebu smo punili SC, Jabuku, Lapidarij, prošli smo i kroz Makedoniju. Dosta smo aktivni bili i po bivšem SSSR-u i Istočnoj Njemačkoj mada je to bilo često u ulozi pratećeg benda jačih estradnih imena iz bivše države gdje bi kao uvod u njihov nastup ipak odradili i dio svog repertoara ili nekakvih klasičnih plesnih obrada. Pinija nam je nekako bila najdraža, tamo smo često svirali. Idealna sredina za sviranje zbog borove šume u blizini koja jako dobro apsorbira buku pa je dobiveni zvuk bio ravan studijskom. Doslovno prirodni studio. Iz svog iskustva iskreno mogu reći da su nam takvi plesnjaci pored svih živih svirki koje smo održali bili najbolja škola.

Uz plesnu glazbu koju smo počeli svirati kao cover band dodavali smo poslije različite stilove koji su ubrzo potom formirali naš autorski rad. Ali ples je ostao temelj svega, zvučna kičma Ditiramba. Zato, opet tvrdim, te ljetne terase i plesnjaci bili su naša najbolja škola.

Maks: - Svirali smo često i u Studentskom, bar jednom tjedno. Kako u to vrijeme nije bilo puno instrumenata u gradu, bilo je i dosta ljudi koji su htjeli zasvirati uživo pa smo im rado pružali priliku. Stoga bi van termina Studentskog često organizirali "otvorene" sessione također u toku tjedna. Netko bi iz publike došao na stage pa bi zasvirao s Buldom ili Momom na našoj opremi, bili smo bend otvoreni za svakog. Na takvim sessionima puštali smo i druge bendove da nam se pridruže, obično su to bili mlađi i neiskusniji muzičari koji su željeli učiti i napredovati pa smo na taj način napravili jedan dobar đir koji se vremenom pokazao kao dobar inkubator za neke nove glazbene struje.

Momo: - Imali smo dobre instrumente u to vrijeme što je bila rijetkost za bendove. To nam je naravno garantiralo i jako dobre zarade na svirkama jer su nam cijene nastupa bile ekvivalentne cijeni glazbene opreme. Životni standard tih godina bio je relativno dobar, sjećam se npr. da bi u Piniju obično došla ekipa od njih četvero do petero koja se nagura u fiću s crvenim konjem u džepu (tako smo zvali ondašnjih 100 dinara), natankaju gorivo, plate karte za upad i piju cijelu večer. Koncerti su uvijek bili rasprodani. Novogodišnje svirke znali smo organizirat na Pagu i tamo bi uglavnom dolazila ekipa iz Zadra, hotel bi uvijek bio unaprijed rezerviran, oko 60-70 automobila dolazilo bi iz grada, znali smo tamo svirati i po tri dana zaredom.

Koncert na Forumu u lipnju 1978. godine. S Ditirambom gostuje Vedran Božić (grupa Time)

Koncert na Forumu 1978. godine. Ditiramb s Vedrano Čupićem (početkom 80-tih jedan od osnivača Dorian Gray)

Među izvođačima samostalno još nastupaju zadarski band Šaka glazbe i Drago Mlinarec

Jedan od nama dražih koncerata održali smo na Forumu 1978. godine, bilo je osim nas još dosta izvođača; Drago Mlinarec, Šaka glabe, Vedran Ćupić (par godina poslije autor i  gitarist Dorian Graya) i mnogo drugih. Tad nam se i Vedran Božić nam se priključio kao gitarista. Mislim da još uvijek negdje postoji i video zapis koji je snimio gospodin kojeg smo poznavali po nadimku Chief, a radio je kao konobar u hotelu Zagreb. Bilo bi lijepo nekako doći do tog zapisa.

Maks: - Ostavili smo dobar dojam u zagrebačkom SC-u 1978.-e...

Momo: - Prije nas tamo je svirao Pat Metheny pred 1500 ljudi. Mi smo došli kao relativno nepoznat bend te smo prodali jednak broj ulaznica. Na tom biennalu pojavljuju se još dosta cjenjenih izvođača. Publika nas je odlično prihvatila.

Maks: - Sjećam se izraza lica Akija Rakimovskog koji nas je u čudu upijao iz prvog reda, kaže poslije nastupa, nije mogao vjerovati da jedan takav domaći bend može svirkom parirati svjetskim igračima.

Momo: - Jedini komercijalni ustupak koji je izbacio Ditiramb bila je pjesma "Lažne pjesme". Simo Radosavljević ju je otpjevao, a Nafta je napisao tekst. U stvari, ova skladba je i nastala iz teksta, što nam inače nije bio običaj raditi. Nafta je inače pisao dosta tekstova koji su se koristili u klapskom pjevanju, a kako je pri pisanju vrlo dobro pazio na tonske slogove, suradnja s nam je bila izvrsna. S druge strane nismo odstupali previše prema pop vodama, uvijek je bio prisutan naš fussion element po kojem smo bili prepoznatljivi. Od jazz rocka nismo previše skretali.

Maks: - Kad smo već kod Nafte spomenuo bih možda jednu stvar ne toliko vezanu za njega koliko za neke međuljudske odnose koji su prevladavali među zadarskim glazbenicima u to vrijeme. Nafta je bio čovjek na kojeg možeš računati. Takvih je nažalost u gradu što se tiče naše scene uvijek bilo malo, barem u vrijeme našeg djelovanja. I to je ono što recimo radi veliku razliku između npr. Splita i Zadra. Mislim da je to razlog zašto se iz Splita dosta sastava i autora probilo van a kod nas nije. Uvijek nam je nedostajalo te nekakve međusobne solidarnosti. Nije nikad bio problem u kvaliteti, kako autora tako ni bendova. Jednostavno, kod nas muzičari nisu shvaćali da je vrlo bitna stvar raditi imidž ne samog sebe nego scene u kojoj funkcioniraš.

Ja sam generacija plesne glazbe, kao gitarist tu sam pokupio ponešto, potom je došlo do rocka (Shadowsi, Hendrix), hardrocka, heavyja, undergrounda i neznam kakvih sve ne stilova... Zatim u jednom trenutku shvatiš, govorim iz pozicije glazbenika, da upadaš u jedan veliki mlinac u kojem htio ti to ili ne dolazi do raznih i neizbježnih međuljudskih odnosa. Kako na relaciji glazbenik - publika, tako i na međusobnoj relaciji. Glazba zahtjeva od ljudi da dobiju zajedničku percepciju, da cirkuliraju energija i fluid kroz cijelu stvar. Zbog toga mislim da je vokal u toj priči često najvažniji i smatram da Zadar nije uspio u tom kontekstu jer bi često dolazilo do odvajanja pjevača za narodne mase i oni su odradili svoj dio posla, a ostatak benda bi uredno izvisio.

PK: Članovi benda osim Lade Jakše su se mijenjali?

Momo: - Samo na početku s gitaristima. Jimmy je bio prvi gitarist Ditiramba koji je bio izniman blues gitarist. Nakon njega dolazi Mita (živi danas u Puli) koji je Ditiramb obojio mainstream rockom, no nije bio sklon u izvođenju autorskih stvari. Dolaskom Maksa situacije se bitno mijenja.

Momo: - Ernest Masnov Jere odjednom je nestao. Svojevremeno smo skupa imali bend Moby Dick, nastupali smo na tadašnjoj gitarijadi kao srednjoškolci u Karmi krajem 60-tih. Jere je tad radio svoje prve autorske stvari, pisao tekstove, ali kad je postao iskusniji glazbenik jednostavno je prestao s autorskim radom. Sjećam se par numera iz tog vremena – "Ljeto" i "Spušta se noć".

Kad smo već kod gitarista spomenuo bih svakako još jednog – Maria Duku Čiću. U periodu kad je Ditiramb bio pri gašenju pozvali smo ga da svira s nama u kazalištu u postavi Bulde bubanj, Ivić na klaviru, Pekota vokal i moja malenkost. Nije bio član Ditiramba ali radilo se o iznimnom talentu s pozamašnim autorskim opusom koji se kretao po mojoj procjeni na više od 50-tak sati napisane glazbe. Vedran Božić tvrdio je za njega da je gitaristički fenomen. Svi koji smo tad čuli njegov rad najbolje bi ga definirali kao ružu vjetrova aludirajući na njegovu kompozitorsku svestranost. Njegova filozofija sviranja je bila – imam 6 žica i 10 prstiju. Na početku je bio pod utjecajem Jethro Tulla, slovio je kao multiinstrumentalist i rijetko bi nastupao uživo. Bio je u nekakvom svom filmu. Uz sva nagovaranja ekipe da se pridruži nekom sastavu ili da izađe uživo sa svojim opusom, znao bi zasvirati samo za uzak krug prijatelja i za svoje kućne ljubimce, dva mačka, uredno pri tom ispijajuči svoju litru crne kave kao nekakav ritual. Kad je nakon upornog nagovaranja ipak nekako popustio našem pozivu, popeo se s nama na binu, okrenuo je leđa publici te tako odsvirao otprilike pola koncerta da bi u jednom trenutku bez ikakve najave samo otišao kao da ga se sve to skupa uopće ne tiče.

Maks: - Možda nije shvatio da se glazba mijenja te je na kraju krajeva sve to samo moda.

Momo: - Svaka čast Ditirambu ali ja više nikad neću svirati tako. Ja idem dalje. Ako želiš nešto ozbiljnije napraviti u Zadru, ma nema teorije, neće te nitko podržati.

Maks: - Glazba bi trebala biti komunikacija između ljudi, ali pitanje je u kolikoj je to mjeri moguće? Ditiramb je radio glazbu koja nije bila nametnuta slušateljima nekakvim imperativima estradne tržišne ponude.

Momo: - 1979.-e krećemo na zajedničku turneju s Mišom Kovačem i tim povodom dolazimo u Skoplje. Tada nam je menađer bio Velibor Džarovski Džaro, poznati menadžer iz Skoplja koji je za vrijeme bivše Jugoslavije stekao nadimak Kralj namještaljki zbog toga što je prema vlastitom priznanju namjestio najmanje 80 utakmica u jugoslavenskim nogometnim ligama. Džaro se osim toga često pojavljivao i na Opatijskim festivalima gdje bi sklapao ugovore s pjevačima.

Nakon odsviranog koncerta poziva nas da se upoznamo s jednim mladim neafirmiranim makedonskim bendom budući da je i s njima radio preko svojih ugovora. Sjedamo s dečkima za stol te nas Džaro upoznaje s bendom Leb i sol. Ispostavilo se da im je za sljedeću godinu pokušavao organizirati solo turneju koja je uključivala i Zadar. Budući da nisu imali dovoljno vlastitog repertoara a ni dovoljne medijske prepoznatljivosti, Džaro im predlaže da prije njih stavi neki jači band zbog pokrivanja minutaže i naravno privlačenja publike. Za Zadar je naravno odmah predložio nas. Stefanovski u tom trenutku odgovara kratko i unezvjereno: - Bilo tko, samo ne Ditiramb!

Bit ćemo sad pristojni pa nećemo komentirati moguće razloge njegove reakcije, ali za pravi razlog možda bi ipak Vlatko trebao dati pravi odgovor. Nikad nije kasno. (smijeh Momo&Maks).

Maks: - Inače po višesatnim putovanjima za vrijeme turneja, glavna meta u bendu za zbijanje zafrkancije bio je Đebo. On bi se često znao postaviti kao lider benda zbog ćega smo ga ćesto znali podbadati na tu temu. Kako je maturirao nešto iz tematike zemljopisa uvijek bi na turnejama nosio sa sobom zemljopisnu kartu, kao zna on kuda trebamo ići. Tako smo jednom na putu za Istočnu Njemačku promašili skoro 700 km od destinacije i našli se negdje u pm....

PK: Kao prateći bend s kojim ste sve estradnjacima surađivali?

Momo: - Krajem 70-tih bila je česta praksa da su se radile zajedničke turneje s većim estradnim zvijezdama pa su nas tako često angažirali kao bend za zagrijavanje koji bi nakon toga imao ulogu kao prateći sastav spomenutih. Olivera Dragojevića pratili smo od njegovog početka. Sa Milkom Čakarun, Zdenkom Kovačićek, Duškom Lokinom, Đani Maršanom, Darkom Domijanom i Ivo Mojzerom prokrstarili smo tako skoro sve države bivšeg SSSR-a. Prije glavnog nastupa obično smo imali instrumentalne nastupe koje su sadržavale interpretacije Herbie Hancocka i Billyja Cobhama. Tamo su svirali skoro svi eminentniji izvođači iz bivše Jugoslavije a prednjačili su estradnjaci iz Zagreba i Beograda. Ivica Šerfezi dolazio bi u banku iz koje bi izlazio doslovno s koferom punim novca. Rusima su tada plesnjaci bili jedina zabava osim kina i cirkusa pa je i posjećenost takvih manifestacija bila očekivano velika. Ruske bi obitelji tako dolazile jednom mjesečno u hotel na plesnjake gdje su se ubijali alkoholom do besvjesti. Među publikom smo primjetili da podosta muškaraca imaju po jedan ili više zlatnih zuba. Objasnili su nam da su time isticali svoj statusni simbol. Kao strani državljani u SSSR-u obavezno smo morali imati “čuvanje” od tamnošnjih sigurnosnih službi. Mali se problem pojavio kad se jedna od ženskih čuvara naljutila na Maksa koji je odbio njeno napadno udvaranje.

Basist Momo Buterin s Ditirambom u Kievu, SSSR 1980. godina

Maks: -Pa bilo me strah, pa koga ne bi bilo strah ući u sobu s KGB-om! 

 "Jedna od nezgodnijih scena bila je zajednička turneja Zdenke Kovačićek i Duška Lokina. Zdenka je popila koju čašicu više pa je došla na ideju da iz sobe u kojoj je spavao Duško Lokin ukrade njegovu famoznu periku. Da odustane od te ideje bilo ju je teško odgovoriti. Ulazi u njegovu sobu, s noćnog ormarića uzima periku i stavlja je sebi na glavu. Budući da joj je šuljanje po sobi odalo njeno vlastito hihotanje, u trenutku, polusneni Duško se budi te počinje scena kao iz crtića Tom i Jerry. Zdenka bježi po hotelu s njegovom perikom  na glavi dok je Lokin okolo lovi i urlajući po hodnicima cijeli hotel diže na noge. Stvar ubrzo spašavaju dvoje portira koji ih teškom mukom uspiju na kraju razdvojiti i smiriti situaciju."

Nakon povratka iz SSSR-a Ditiramb nastupa kao prateći band Oliveru Dragojeviću. Nastup za Novu godinu 1980./1981. dvorana hotela Novi Park, Borik

PK: Momo, godinama uokolo kruži priča da si odbio poziv Johnnyja Štulića da se pridružiš Azri kao basista. Mitovi ili istine?

Momo: - Površno sam ga upoznao još početkom 70-tih u Ninu, on je tamo dolazio u posjet svojoj familiji, a ja sam tada djelovao u bandu Moby Dick. Sa Ditirambom dosta godina poslije svirali smo u Piniji. Sjećam ga se najviše po nekakvim natikačama s kojima mi nije jasno kako je uspio propješačiti udaljenost od Nina do Pinije. Pratio je par naših nastupa da bi mi nakon jednog pristupio i dao ponudu da mu se pridružim u Azri. Iskreno, tada baš na početku i nisam pratio previše njegov rad, ali i da je Azra u tom trenutku bila na puno većem tronu, ja sam ipak bio vezan uz svoj Ditiramb. Ipak sam timski igrač do kraja.

PK: Moramo primjetiti da jedino što nedostaje u vašem impresivnom CV-u jest nekakav nosač zvuka. Gdje je zapelo?

Momo: - Slažem se. U jednu ruku to je čak malo i škakljiva tema premda je prošlo ohoho godina. Da bih ti to objasnio moramo se malo poslužiti igre skrivača. Imena stvarno nisu bitna u ovoj priči, nećemo ničiju glavu stavljati na panj niti provlačiti imena kroz čakule. Dakle, Ditiramb je kao što smo pričali osim svojih vlastitih nastupa često bio unajmljivan i kao prateći bend na turnejama mnogo zvučnijih estradnih imena. I tu smo stvarno nastupali za mnoge i stekli izvrsna poznanstva i prijateljstva. Jednom takvom prilikom na turneji još i danas poprilično eminentnog izvođača priupitani smo od strane istog (nazovimo ga sad ovdje osobom A) kako to da se još nismo odvažili na nekakav nosač zvuka u nekoj od diskografskih kuća. Odgovorili smo da nismo konkretno od nikog ni dobili poziv za suradnju. Osoba A na to nam objašnjava da to baš ne ide na takav način, pritom detaljno opisujući svoj karijerni uspon koji traje do danas – Tako možete unedogled sa snimljenim materijalom stajati na mjestu. I ja sam tako na početku. Bitno je na prvom mjestu da vas počne gurati ugledniji kritičar preko svih jačih medija. Isti vam i otvara vrata prema izdavačima. Kritičar do čijeg mišljenja svi drže, a zove se konkretno osoba B. Osobi B potrebno je ponuditi malo ekstra honorara i stvar onda kreće s mrtve točke. Dobre recenzije i malo medijskog guranja s njegove strane učinit će za kratko vrijeme čuda.

- Nismo to nikad napravili. U to vrijeme od nastupa i gaža predobro smo živjeli tako da nam filanje plavih kuverti ne bi predstavljao neki problem, no proradio nam je inat i odlučili smo da nikako ne idemo tim smjerom. Da li smo tada pogriješili s takvom odlukom, nije više ni bitno. Premda ponekad i danas zažalimo što nemamo nikakav službeni zapis, mnogo toga smo napravili u kratkom vremenu. 

PK: Danas su sve više u modi reunioni davno rasformiranih sastava. Kako po tom pitanju diše Ditiramb?

Momo: - Teško. Raspali smo se 1982.-e, svatko je otišao svojim putem. Odmah nakon raspada osnovao sam Speedy Gonzales koji još uvijek postoji barem kao ideja. Ditiramb je stvarao po principu sad i ovdje, pa neka tako i ostane.

(Foto i zvuk: privatna arhiva Momira Buterina)