" Neke snimke nažalost nikad nismo dokumentirali (stvorili smo preko 30-tak svojih pjesama) a ove što imamo jedine sačuvane snimane su starim RIZ-ovim kazetofonom na probama i više su nam bile nekakav interni info koji nam je služio za radni orijentir. To je jedini audio dokument koji je ostao iza nas, nije baš reprezentativan kao što smo stvarno zvučali uživo i onako kako bi ispalo da smo to odradili u normalnim studijskim uvjetima. Jednostavno, postojala je velika volja i međusobna energija ali puno se neplaniranih stvari okrenulo protiv nas. "
Glazbeno evoluiranje osnivača Aloe, Vedrana Milkovića i Nikole Bezića 1990.-e rezultira Leclercom, sastavom koji se u velikoj mjeri okrenuo od smjernica matičnog benda. U tonskom receptu Leclerovih specijaliteta korišteni su dodaci vješto dozirane buke uronjeni u posudu s pitkim melodijama, mirodije s okusom Pixiesa, Sonic Youtha, Butholle Surfersa i sve to dobro prokuhano na jakoj kreativnoj vatri.
Vedran Milković (vokal), Nikola Bezić (gitara), Bojan Blagojević / Marta Bezić (bas), Siniša Peša - Cico (gitara), Nikola Dimić (bubanj)
Nikola Bezić: Sa služenja vojnog roka u JNA vraćam se 1990.-e. Vedran i ja nismo nastavili stopama Aloe premda je on još i djelovao neko vrijeme u tom sastavu. Odlučili smo napraviti totalni zaokret, novi đir, nove stvari, većinom na engleskom jeziku ali bilo ih je i na hrvatskom, sve skupa malo brže, luđe I bučnije. Moja sestra Marta (koja inače svirala klavijature i gitaru) nam se priključila na basu oko 1992.-e, jer je Bojan počeo odustajati od rada. Nikola Dimić koji je već prije bio gitarist Aloe, inače sobni inovator elektronike, postaje naš bubnjar sasvim slučajno. Prije toga nikad nije ni sjeo za bubanj. Jednom prilikom došao je na našu zamolbu da nam popravi nekakvu opremu u prostoriji za probe gdje smo upravo testirali novog bubnjara koji unatoč gromoglasnoj samoreklami nije bio u stanju odsvirati ništa od onog što smo od njega tražili. Kako smo mu zahvalili na interesu i odustali od njega, da nam ne propadne proba zamolili smo našeg metalca Niđu koji je sve to vrijeme lemio nekakve kabele po opremi da nam sjedne za bubanj i drži ritam tek toliko da nešto odsviramo. Pokazalo se nakon svega par stvari da je razoran šut koji je imao po bubnju vrlo brzo počeo dobivati vrlo smislene ritmičke konture koje su nas na prvu ostavile u pozitivnom šoku. Napredovao je vježbom u kratkom vremenu strahovito brzo tako da nismo imali dileme oko izbora karike koja nam je nedostajala. Vježbali smo u bunkeru u Arbanasima koji se nekad koristilo kao sklonište za vrijeme drugog svjetskog rata. To je u stvari doslovno katakomba smještena četiri metra pod zemljom i imala je specifičan I neponovljiv "tube sound". Dugački okrugli tunel grmio je od buke i jeke.
Nikola Bezić: Ta 1991.-a je bila čudna od početka. Nikome u gradu nije padalo na pamet raditi nikakve koncerte ili bilo što drugo, sve se nekako sablasno umirilo i stišalo. I onda dolazi rat. Vedran i ja kao pripadnici ZNG-a na prvoj smo liniji od prvih dana rata, prošli smo period gdje smo pukli ko kokice. U nekom trenu 1992.-e vratili smo se nazad instrumentima, taman je došla struja. Tada je Leclerc odsvirao samo jedan koncert uživo.
Nikola Bezić: U Citadeli 25.9. 1992.-e i to je bio dobrotvorni koncert za popravak oštećene Muzičke škole. Bilo je tu i još bendova s nama. Imali smo stvarno dobar live, bubnjar još dan danas čuva potrgane palice s datumom koncerta na njima za uspomenu. Neki lik je donio i video kameru te nas i snimio, ispalo je super ali ta je snimka uništena jer je nečiji mlađi brat preko te snimke na video kazeti snimio pornić.
Nakon toga nastaje i ona snimka koja je trebala predstavljati nekakav demo album ili bolje rečeno kompilaciju (Leclerc - "W.H.S.P."), dvije stvari su snimljene u studio "Kugli" kod Vedrana Ćupića a ostale uživo u podrumu kod Strile na Plovaniji u terminu kad je u grad opet dobio struju ali se poklopilo s jednom malo jačom neverom. Vani je bio prolom oblaka, u podrumu voda a ja stojim u vodi sa produžnim kabelom u rukama. Grom je tresnuo par puta u blizini pa sam za vrijeme cijelog snimanja ubrzavao tempo dok su me ostali morali pratiti.
Nikola Bezić: Na Novu godinu 1993. Leclerc se seli u Zagreb jer tamo ima struje non stop i nema policijskog sata. Cico ispada iz postave a ulazi Tamara koja je tamo došla mjesec dana ranije. Ta postava je bila taman zrela svirački i kreativno, al' jebiga. U sasvim normalan grad nezahvaćen ratom došli smo kao hrpa luđaka iz neke druge dimenzije. Neko vrijeme smo se uigravali na probama u prostoriji Krune Levačića ispod restorana Splendid na Zrinjevcu. Jednostavno smo pukli nakon nekoliko mjeseci u Zagrebu; besparica, glad, rat u glavama i dosta stvari koje je teškoi opisati. Tako je Leclerc postao umirovljeni invalid Domovinskog rata kojeg neće prežaliti nitko od nas tko je sudjelovao u tome.
Vedran se vraća u Zadar, Marta je poslije osnovala svoj bend u Zagrebu, a ja, Tamara i Niđo odlučili smo nastaviti sa nekim sasvim novim materijalom i krenuti sve ispočetka. Tada nam se priključuje Kristijan Kanazir na basu (bivši basist iz zadarskog Benefita) i stvar opet kreče od nule i tako na ruševinama Leclerca nastaje Puls.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.