 |
| Malka&Joso / Foto: Twitter |
"Nemam namjeru da se guram na zapad. Kao mlad čovjek shvatio sam da je zapadni showbiznis najbolje čuvana tvrđava na svijetu, pa nisam imao namjeru, niti je imam danas, da glavom razbijam taj tvrdi zid. Ne želim se po svaku cijenu probijati, nuditi, hrvati s tim biznisom koji je prilično ignorantan i zatvoren. Vjerujem da su neki ljudi iz naših krajeva možda sredili svoje živote vani, žive pristojan život. Ne želim se na silu gurati nigdje, niti da u New Yorku pokušavam graditi karijeru dok u tajlandskom restoranu perem suđe, nema šanse. Nemam ništa protiv tih ljudi koji su našli svoju sreću negdje daleko, ali kad god ih vidim, imam osjećaj da im nešto nedostaje, vjerojatno rodna gruda." - Vlatko Stefanovski u intervjuu za Večernji list.
 |
| Joso Špralja |
 |
| Varoška ulica broj 5, dom braće Brkan i mjesto Josinog odrastanja |
Ako sve ove navedene faktore uzmemo u obzir, priča kojom ćemo predstaviti našeg aktera spada definitivno u materijal koji više nalikuje na filmski scenarij nego na životopis jednog prosječnog iseljenika. Planetarni proboj nemirnog kreativnog duha kojem ispočetka ni labavo znanje engleskog jezika nije stalo na put, svojom je zvjezdanom putanjom u potpunosti demantirao Vlatkovu tezu iz uvodnika. Čežnja za rodnom grudom bila je neupitno prisutna ali na kraju burne priče vjetrovi života opet ga vraćaju na polaznu točku. Životni put koji ga je zarotirao doslovno za 360 stupnjeva vratio ga je na mjesto gdje je od samog početka zaiskrila njegova kreativna jezgra.
Joso Špralja (rođen 29. svibnja 1929.) još kao dijete izdvajao se u gomili svojih varoških vršnjaka - "Dok su drugi po tržnici krali smokve, grožđe i lubenice, ja sam pravio brodove, crtao gradove, smišljao svoje prve skulpture“.
U dobi od sedam godina počinje pjevati u crkvi Sv. Mihovila i nastupa u dječijim operetama. Odrastanje u staroj zgradi na uglu Varoške i Kovačke ulice poznatijoj kao obiteljski dom braće Brkan (fotografa prepoznatih i u međunarodnim okvirima), trinaestogodišnjeg Josu nepovratno uvodi u čaroban svijet fotografske umjetnosti.
Brkanovi su bili moja akademija. Odgojili su me i uputili me u umjetnički svijet. Sve ono što sam postigao svojim fotografijama, osim prirodnog dara u sebi, mogu zahvaliti Brkanu.
Fotografski zanat usavršava kod majstora Ivana Jeričevića u čijem je ateljeu bio čest gost pa se tako njegovi prvi radovi spominju u Gradskim kulturnim kronikama 1942.-e godine.
 |
| Angiolina Dukić i Joso Špralja |
Lipanj 1943.-e ispisuje jedne od najtragičnijih stranica zadarske povijesti. Početkom savezničkog bombardiranja grada, sa majkom se sklanja u Stanove gdje u spasu od stradavanja dolazi i velik broj stanovnika poluotoka.
- Tamo je bila Angiolina sa svojim roditeljima.
- Tamo je bila Angiolina sa svojim roditeljima.
Tu upoznaje dvije godine mlađu simpatiju koja će poslije prerasti u doživotnu ljubav.
Oženili smo se kad je Angiolina imala 19 godina a ja 22. Ubrzo smo dobili dvoje djece, Elenu i Lea
Nakon posljednjeg vala bombardiranja 30.lipnja, njemačke se jedinice nakon prethodnih poraza u zaleđu povlače prema Šibeniku i Rijeci a 31. lipnja u popodnevnim satima u grad ulazi Zadarski partizanski odred.
2. studenog 1944.-e u tada opustošeni Zadar naknadno ulazi i partizanska jedinica u kojem se nalaze Rudi Martinov i Šimeto Bačić, obojica tad članovi ratne Kazališne družine NOV-e. Rudi Martinov (fotograf, pjevač i skladatelj, autor poznate skladbe "Zadarski kanal") kao član kulturno-umjetničke družine bio je zadužen da družini koja je tad bila stacionirana u Zemuniku pronađe smještaj. U porušenom Zadru smjestili su se u "Villi Šega" na Brodarici. Dolaskom skupine u grad ujedno se i popunjava njihovo članstvo a između ostalih istima pristupa i Joso Špralja. Već sljedećeg dana priređena je predstava u kojoj je Špralja pjevao arije iz Tijardovićevih opereta zajedno sa Rudijem Martinovom.
Svoj prvi nastup u Zadru kazališni ansambl održao se 29. studenog 1944. na improviziranoj pozornici u tzv. Turskim kućama. Kao i na predstavi 3. prosinca, manifestaciji je prisustvovalo oko 1500 ljudi.
21. siječnja 1945. nastupili su Joso Špralja (tenor) i sopran Marija Dukić-Brčić uz pratnju mješovitog zbora i manjeg glazbenog sastava. Istaknuti ćemo kao zanimljivost da je na toj manifestaciji prvi put javno nastupio svirajući glasovir danas poznati dirigent i skladatelj, tada sedmogodišnji Pavle Dešpalj.
U kakvoj je tada apokaliptičnoj slici Zadar izgledao nakon završetka rata prisjeća se i fotograf Vjeko Surać prepričavši kratku anegdotu vezanu za Josu Špralju i tadašnje devastirano kazalište:
Teatro Verdi bio je porušen. U njemu je bila bomba i jedan koncertni klavir, ne pianino, nego veliki koncertni klavir. Joso je ušao unutra i zasvirao na njemu. Nakon toga je Teatro Verdi porušen, a grede su išle u Obrovac i Karin za izgradnju mosta. Izgrađeno je današnje kazalište i odigrana je Mala Floramye.
 |
| Kazalište Verdi nakon savezničkog bombardiranja |
 |
| Poslijeratni Zadar kroz objektiv Jose Špralje |
U međuvremenu, družina se uskoro spaja s ansamblom novoosnovanoga zadarskog Hrvatskog narodnog kazališta. U svom umjetničkom sazrijevanju Špralja se u tom periodu nalazi u balansu između pjevanja i fotografije. Paralelno usavršava fotografske vještine u ateljeu Ratka Novaka (1948.) i uči pjevanje kod Ante Salvara, tenora Praške opere.
1950. postaje prvi profesionalni fotograf Arheološkog muzeja gdje se upoznaje sa restauratorskim tehnikama i keramičarskim postupcima. Pjevanje je naravno i dalje u prvom planu a 1951. godine nastupa kao solist u Narodnom kazalištu zajedno sa orkestrom Gradske filharmonije. Aktivan je i u pjevačkom zboru Petar Zoranić.
Kao operetni solist pojavljuje se na sceni Kazališta lutaka, a u svibnju 1956. u Narodnom kazalištu pjeva ulogu grofa Schobera u Schubertovoj opereti Tri djevojčice.
Kao operetni solist pojavljuje se na sceni Kazališta lutaka, a u svibnju 1956. u Narodnom kazalištu pjeva ulogu grofa Schobera u Schubertovoj opereti Tri djevojčice.
 |
| Naslovnica Foto-kino revije sa nagrađenom fotografijom "Tvrdoglavci" Jose Špralje |
 |
| Kalelarga 1946.-e godine. Joso Špralja pozira sa lopatom (treći s lijeve strane pri vrhu fotografije) |
Kao jedan od prijelomnih trenutaka u njegovoj fotografskoj karijeri definitivno je njegova samostalna izložba u Gradskoj loži otvorena 4. prosinca 1960.-e. Izložbene fotografije bile su podijeljene u nekoliko radnih naslova - Portret, Figura u ambijentu, Čovjek i more te Akt.
Lavinu reakcija izaziva upravo ova zadnje spomenuta kojom su se Zadrani po prvi puta susreli sa javnom prezentacijom fotografskog akta. Reagiranja su tekla u dva smjera. Nije teško pretpostaviti da je u manjini bila publika koja je izložbene aktove promatrala kroz prizmu Špraljinog izbrušenog talenta dok je većina ukljućujući i strukture vlasti kao i crkvenih krugova u prezentiranim radovima vidjela isključivo erotsko pornografsku konotaciju.
 |
| Špralja u Varošu 1953. Snimio Ante Brkan |
"...a čija je ono mala što se skinila gola" - na krilima skandala među moralistima "malog mista di se sve zna", eksponati iz naslova Akt ubrzo su maknuti sa izložbe. Izložba je u dijelu javnosti etiketirana kao nemoralna i sramotna. Dežurne gradske kulturne rubrike mudro su prešutile ovaj skandal izvještavajući o događaju vrlo šturo u svega par redaka, suzdržavajući se oko bilo kakvog stručnog osvrta.
(„S porastom broja stanovnika u Zadru (sa 16 tisuća 1953.g. na 25 tisuća 1961.g.) sve je više rasla praksa ukidanja i zabrana. Kazalištem je zavladao duh radničkoga samoupravljanja. Počelo je 1957. kada je partijski Komitet skinuo s repertoara predstavu „Javni tužitelj“. Međunarodni sajam pomorstva i ribarstva ukinut je 1958., kako bi se spriječilo uvođenje u praksu izbora Ljepotice Jadrana! Godine 1960. prije vremena je zatvorena sjajna izložba fotografija Jose Špralje, na kojoj je pojava aktova sablaznila gradske dušebrižnike. Međunarodnom festivalu studentskih eksperimentalnih kazališta odmah je, nakon prvoga izdanja 1961.,otkazano gostoprimstvo. Bio je to u ono doba najveći gaf kulturne politike u Zadru“.Iako se poslije pričalo da je napustio Zadar poslije "nesporazuma" oko svoje prve tadašnje izložbe (sporni radovi poslani su u Zagreb na ekspertizu kod majstora fotografije Toše Dabca koji ih je ocijenio pozitivnim ali to nije nažalost spasilo izložbu od cenzure) drugi spletovi okolnosti otvaraju Josi sasvim novu stranicu u njegovoj burnoj biografiji.
- Abdulah Seferović zadarski.slobodnadalmacija.hr
 |
| Joso Špralja i Ante Brkan |
Na nagovor poznatoga slikara Jerolima Miše došao u Zagreb i započeo studirati pjevanje kod profesorice Marije Borčić. Međutim, bez ikakvih stalnih prihoda, studij mu postaje veliko financijsko opterećenje budući da je u Zadru imao i obitelj o kojoj se trebao brinuti. Jedva je uspijevao zaraditi za podstanarsku sobu, a preživljavao je pjevajući u sekstetu Bogdana Sepčića, te surađujući sa skladateljem Marijem Nardellijem. Gostujući sa zborom Petra Zoranića u Mostaru izaziva oduševljenje izvedbom svoje balade "Mene zovu bodulo".
Tog ljeta 1961. to je ujedno bio i njegov posljednji nastup prije odlaska u Toronto (Kanadu), u posjet šogoru Rudiju Martinovu. U radnoj vizi pod rubrikom profesije deklarira se kao "pjevač", što postaje jasan putokaz koji je sam sebi zacrtao na novoj životnoj ruti.
"Otišao sam u Kanadu kod svog šogora i tamo sam odmah poslije par mjeseci nastupio u jednoj kavani u Yorkvilleu (Toronto) gdje sam dobio svakodnevni angažman od 22.00. do 03.00. ujutro. U maloj zadimljenoj prostoriji počeo sam sa pjevanjem naših te talijanskih i španjolskih kancona. Tada sam upoznao mnogo muzičara i pjevača iz raznih dijelova svijeta i brzo sam se uklopio u taj milje.
Ispočetka je bilo malo teško dok nisam naučio engleski te pokušao razumijeti njihov mentalitet ali imao sam jako fino i susretljivo društvo koji su bili uglavnom došljaci poput mene. U klubovima gdje sam nastupao u tom dijelu Toronta tada su početkom 60-tih prevladavali prvi pripadnici budućeg hippie pokreta. Tada sam u skladu s trendom pustio bradu i otad je još imam."
Carinski pečat u njegovoj putovnici koji je udaren pri ulasku u Kanadu još se nije ni sasvim osušio dok je Josin lirski tenor ubrzo pronašao put iz zadimljenih kavana do svojeg prvog vinilnog izdanja. Svoje vrlo slabo znanje engleskog jezika vješto je kamuflirao pjevanjem na talijanskom kojeg je govorio poput maternjeg (u Kanadi je tada bilo dosta talijanskih doseljenika što se automatski u očima potencijalnih izdavača ukazalo kao tržišna prilika). Agentima diskografske etikete Chateau nije dugo trebalo da ga izdvoje iz gomile Yorkvilleskih izvođača i ponude mu prvi ugovor. Ponudu Špralja odmah prihvaća što rezultira njegovim prvim vinilnim izdanjem radnog naslova "Joso Sings Neapolitan Favourites" snimljenim u Newberry Sound Studio Toronto.
Bilo bi vrijedno spomenuti da je u tom razdoblju Joso postao jedan od nekolicine najuspješnijih hrvatskih glazbenih izvođača koji su svojim radom uspjeli ostvariti svoj proboj na internacionalnom tržištu. Ivo Robić je 1959.-e lansirao je svoj neponovljivi "Morgen" (opjevan na njemačkom jeziku) kojim je zauzeo trinaesto mjesto na Billboardovoj top listi u SAD-u, a 1962.-e Karlo Metikoš odlazi u Francusku (na prve angažmane pojavio se sa par dolara u džepu i sa vokabularom od svega par riječi na francuskom što je skoro bila kompatibilna situacija kao i sa Josinim poznavanjem engleskog jezika u Kanadi). Krajnje bi bilo nezahvalno komparirati uspone i padove spomenute trojice na međunarodnim pozornicama budući da glazbena umjetnost i općenito pop glazba ne spadaju u okvire sportskih disciplina ali kad bi statistički podvukli crtu, Joso je u svojoj cijeloj karijeri skoro najduže uspio opstati u tom ringu. I ne samo to. U nastavku njegove životne priče, uspio je uz zvukove svoje glazbe dokazati da geografsko porijeklo i umjetnost na "gostujućem terenu" mogu razbiti sve mentalne i socijalno-kulturološke granice, prkoseći čak i strogim pravilima velikih diskografskih korpoacija.
Stoga, vratimo se našoj priči koja se odvijala početkom šezdesetih u dimom i bukom ispunjenim Yorkvilliškim boemskim okupljalištima.
Između mnoštva glazbenika s kojima se Joso tad susreće, prijelomni trenutak njegove karijere događa se 1962.-e kada ga njegov poznanik, gitaristički virtouz Eli Kassner upoznaje sa Malkom Himel (prezime je poslije promijenila u Marom) u tada popularnoj boemskoj kavani The 71. Ta iznimno talentirana pjevačica, plesačica i glumica (rođena u Tel Avivu 21. siječnja 1936.) i sama je kao i Joso bila kanadska pridošlica. Na Josin prijedlog Malka pristaje da se okušaju kao duet.
U biografiji Bernieja Finkelsteina “True North - a life in the music business” (poznati kanadski glazbeni producent) opisan je dojam njegovog prvog susreta sa Yorkvilleom.
- “Jednog dana 1962. godine prijatelj me po prvi put odveo u grad Yorkville. Yorkville je bio pomalo nabacano područje, gomila vrhunskih trgovina sa antikvitetima, pansionima, restoranima u kojima biste večerali sa masnim žlicama i pjesnicima koji stoje na uglovima ulica i recitiraju svoje radove. Mnoštvo malih kavana bile su ukrašene plakatima na zidovima koji su vas pozivali na nastupe folk i jazz izođača kao i na manifestacije čitanja poezije.
Često su na zabavi bili gitaristi flamenca ili europski dvojac u folk stilu poput Malke i Jose.
Mogli ste ući u bilo koju od kafića, naručiti espresso, zaigrati partiju šaha i čuti prilično zanimljivu glazbu. I bilo je mnoštvo djevojaka okolo. Bio sam uvjeren da kad bih se provodio oko Yorkvillea dovoljno dugo, sreo bih zasigurno i Jacka Kerouaca ili nekog poput njega te završio kao jedan od likova iz njegova romana “Na cesti”. Imajte na umu da iako je to bilo vrijeme svega godinu ili dvije prije nego su Bob Dylan i Beatlesi promijenili svijet, Yorkville sam doživljavao kao mjesto beskrajnih mogućnosti i kao takvog ga percipirao kao traženo odredište u ne tako dalekoj budućnosti.
Svoje kreativno partnerstvo započeli su kao eklektičan duo. Budući da Joso nije dovoljno dobro znao engleski jezik, Malka je predstavljala pjesme i prevodila tekstove. Njezin samodopadljiv humor i dramatične prezentacije izvođačkog materijala dodali su posebnu dimenziju ne samo pjesmama već i osobnosti njih samih što je njihove nastupe učinilo univerzalnim. Dugo se pričalo da su Eugene Levy i Catherine O'Hara folk likovi iz mockumentaryja 'Mighty Wind' bazirani upravo po njima.
Duo Malka&Joso nije izvodio pjesme na engleskom jeziku što je uveliko potpomoglo Josinom "hendikepu" u tadašnjem lošijem poznavanju jezika. Repertoar im se automatski svrstao u koš folk izvođača kojih u Yorkvilleu nije nedostajalo i bili su izuzetno prihvačeni kao soundtrack tadašnje generacije koja se tamo zabavljala. Pjevali su na 14 stranih jezika (jidiš, hrvatski, španjolski, talijanski, portugalski...) i na taj način udarili svoj doprinos u svijetu pop glazbe čvrste temelje onog što danas nazivamo World musicom. Tada su se u Torontu klice World musica mogle čuti doslovno u podrumima i manjim lokalima, ples i glazba sa tom etiketom nisu baš bili previše zastupljeni i popularni jer sve što je odudaralo od engleskog govornog područja dobivali bi automatski pečat "egzotike".
Prije osnivanja dueta, Malka je pjevala i plesala u podrumu YMHA (Young Men's Hebrew Association). Toronto za razliku od drugih kolonijalnih gradova više je naginjao engleskoj kulturnoj baštini pa je stoga bio prilično zatvoren za ostale vanjske kulturne utjecaje. Prilikom jednog Malkinog nastupa jedan od utjecajnih izraelskih pisaca Amitai Ne'eman ohrabrio ju je da se okuša pjevati u profesionalnim vodama te se i ponudio kao mentor.
No, zbog čiste radoznalosti u svom glazbenom stvaralaštvu, uvježbavala je njegove pjesme i druge World music utjecaje u studiju majstorskog gitarista Eli Kassnera (koji je godinama kasnije svirao gitaru na svim njenim snimkama).
Tek oformljeni duo ubrzo primjećuje agentica za talente Sylvia Train te im odmah pri upoznavanju nudi prvi angažman. Lord Simcoe Hotel upravo je dovršio prostorije novog kluba pa je agentica Train bila angažirana da predloži nekakvog talentiranog izvođača koji bi nastupio na ceremoniji otvaranja. Joso i Malka pristaju, za svega par minuta našli su se u automobilu koji ih je odveo na audiciju u Simcoeu.
- Bili su divni, totalni angažirani i spremni da te večeri sve daju najbolje od sebe. Ali ubrzo je uslijedila panika. Rekli su mi da imaju spremne samo tri pjesme u svom repertoaru. Nasmijala sam se i rekla im da ih jednostavno otpjevaju dvaput. - prepričava Sylvia Train.
Lord Simcoe pristao je odgoditi tri tjedna otvaranje da duo stigne uvježbati petnaestak pjesama. Nakon tri tjedna, 1. travnja 1963-e, duet izlazi pomalo nesiguran na pozornicu jer se pokazalo da nisu bili savršeno uvježbani, barem su Joso i Malka tako mislili. U toj svojoj simpatičnoj nesigurnosti u kojoj je kumovalo i nedovoljno poznavanje engleskog jezika na pozornici su se stisli jedno uz drugo što bliže mikrofonu tako da su mogli jedan drugom čitati tekst sa usana. Tako su nesvjesno izgradili jednu upečatljivu vizualnu i stilsku sliku scenskog nastupa koji će ih pratiti do kraja karijere.
- Tonovi su im bili toliko puni i čisti, činilo se da svaka njihova nota visi u zadimljenom zraku neprirodno dugo vremena prije nego što se otopi. Iako nisam razumjela riječi ili iskustvo koje ih je rodilo, dominirala je autentičnost nihovih osjećaja. Oni su bili elegantno iznenađenje. Djelovali su nedodirljivo. - prisjeća se poznata kanadska spisateljica Sylvia Fraser.
Priča se pokrenula. Prvi veći javni nastup dogodio se 1963. godine na trećem velikom festivalu folk glazbe Mariposi. Mariposa Folk Festival osnovan je 1961. godine u Orilliji, Ontario. Tri se godine održavao u Orilliji, prije nego što su se zaredali mnogobrojni studentski neredi zbog kojih je 1963.-e bio premješten na periferiju grada Center Island. Kao rezultat toga, festival se održavao zapadno od grada od 9. do 11. kolovoza, a producirao ga je Jack Wall. U to se vrijeme Mariposa mogla pohvaliti najvećim folklornim festivalom takve vrste u Sjevernoj Americi. Nastupili su Jacques Labrecque, Bonnie Dobson, Ian i Sylvia, Alan Mills, Al Cromwell, Stu Phillips, Jean Carignan, Dave Campbell, Les Ceintures Fléchées (francuski Glee Club), Michel Choquette, kanadski folklorist Edith Fowke, Jerry Gray, Judith Orban, Valerie Siren, The Spokesmen, Elan Stuart, Lamont Tilden, The Town Criers, The Travellers, Sharon Trostin te Malka i Joso.
Njihov prvi zvučni zapis pojavljuje se u kompilacijskom izdanju CTL-a (Canadian Talent Library) izdan 1964. godine. Uz svojih šest numera od ostalih izvođača pojavljuju se Adam Timoon te tadašnja zvijezda u usponu Gordon Lightfoot.
Početkom 1964.-e godine karijerni uzlet Malke&Jose odvija se po očekivanoj inerciji. Njihov veliki obožavatelj Sam Sniderman inače u poslovnom svijetu poznat kao promotor kanadske glazbe i vlasnik lanca trgovina vinilima Sam te Record Man, osobno ih preporučuje Paul Whiteu, alfi i omegi Capital Recordsa ujedno i glazbenom vizionaru koji je zaslužan za proboj The Beatlesa na kanadsko tržište čak šest mjeseci prije beatlemanije u SAD-u.
U prosincu 1964. Malka i Joso ulaze u RCA Studio u Torontu zajedno sa gitaristom Rafaelom Nunezom i basistom Fredom Muscatom spremni za početak snimanja svog prvog albuma. Svaka pjesma snimljena je uživo iz jednog pokušaja pa je za predviđeno vrijeme snimanja umjesto pjesama za jedan album nasnimljeno dovoljno materijala koja su mogla popuniti i još jedan.
Prvijenac radnog naslova "Introducing Malka&Joso" u izdanju Capitol EMI Canada objavljen je paralelno u Engleskoj i SAD-u. Uz zavidno rasprodanu tiražu, album je prikupio i besprijekorne recenzije kritike koje su nadmašile i mnoge albume na engleskom jeziku.
Glazbeni kritičar Clyde Gilmour (Toronto Telegram) tako navodi - "U osvježavajućem kontrastu s mnogim drugim suvremenim baladama, Malka &Joso nisu se specijalizirali za tematiku samoubilačkih naricaljki oko linčeva, bandi s lancima, hipotekama, ovrhama te nemirima uzrokovanih padom industrije. Oni pjevaju o tako bezvremenskim stvarima kao što su mladenačka ljubav, spokoj pastira i odnosima muškarca i žene."
Kako su običaji kolonijalne Engleske u Kanadi u to vrijeme bili duboko ukorijenjeni,
Ubrzo nakon izlaska prvog albuma, Malka & Joso kreću na koncertnu turneju od Northwest Territories, Prerija pa do planinske Britanske Kolumbije. Ekstremno surova hladna klima tog predjela nije obečavala savršene uvjete za izvođače ali razina njihove profesionalnosti i tu je položila ispit.
"Fascinirala su nas imena ovih mjesta", napisala je Malka u Toronto Staru. "Vidite, oboje smo došli iz toplih zemalja i imena poput Hladnog jezera, Flin Flon, Yellowknife i tvrđava St. John zvuče nam romantično. Opremili smo se arsenalom termalnog donjeg rublja i krznenim kaputima te odletjeli u Le Pas, naše polazište za dvadeset i osam koncerata u trideset sedam dana. Kakva publika! Došli su stotinama kilometara iz okolice. U Roblinu, Manitoba, nekima smo bili prvi profesionalni koncert uživo koje su ljudi ikad vidjeli. Bili tako uzbuđeni da je i organizator zaboravio u koncertnoj dvorani na vrijeme uključiti sustav grijanja. Vani se temperatura spustila na 40 stupnjeva ispod nule pa su morali improvizirati grijanje na pozornici pomoću malih elektičnih grijača ... "
Josino znanje o moru i brodovima poslužilo im je u Campbellu Riveru. Imalu su zakazan nastup u Powellu koji se nalazio preko Georgijskog tjesnaca, ali iznenadna snježna oluja prizemljila je njihov avion koji ih je trebao tamo odvesti.
Joso se spustio do pristaništa, pregledao tamo vezane čamce, zatim rekao: "Vidiš tamo onaj brodić za ribolov? Ako je vlasnik kapetan iskusan pomorac, mogli bismo s njime prijeći do Powella. "
I nije pogriješio u procjeni. Pronašli su vlasnika broda koji je pristao na njihovu molbu pa su tako s njim otplovili 35 milja u četiri vrlo gruba sata putovanja. Dolazak na kazalište u Powell bio je točno pet minuta prije koncerta. Unatoč preprekama koje im je zima bacala na put, nisu propustili niti jedan koncert tijekom turneje od 20.000 milja.
Ulazak u 1965.-u godinu pred ovaj talentirani par otvoriti će vrata brojnih nastupa u ekskluzivnim restoranima, koncertnim dvoranama, studentskim kampusima, radio i TV emisijama. Munjevitom su brzinom postali poznati "od obale do obale".
"Malka i Joso su zgodan dvojac koji blista pozornicom, generiraju veliko uzbuđenje sa svojim višejezičnim repertoarom..." - Marvin Schiff iz Toronto Globe&Mail
Završili su obilazak 30-tak gradova, uključujući Kanadu i SAD. Završetkom iscrpljujuće turneje od 30-tak koncerata, vodećim ljudima u Capitol Recordsu postaje jasno da Malka & Joso postaju prihvaćeni na nacionalnoj razini. Zbog velike potražnje za njihovim albumima čak i izvan Kanade, u diskografskoj kući već se pripremaju planovi za izradu sljedećega međunarodnog izdanja. Rizik od neprihvaćanja šire publike zbog jezične barijere demantirale su brojke prodane tiraže te posjećenost na nastupima. Tvrdi bedem anglizirane kulture napokon je otvorio vrata nekim novim trendovima različitog kulturnog i jezičnog identiteta.
Prije izlaska njihovog drugog albuma Capital Records izbacuje na tržište njihovu singlicu sa numerama Malaguena i Katya Katerina koje su snimljene na njihovom prvijencu.
Njihov drugi album radnog naziva "Mostly Love Songs" izašao je krajem 1965-e. Osim tradicionalnih prepjeva koji su često dominirali na njihovim izdanjima, Joso se ovdje pojavljuje i kao autor u elegičnoj numeri "Čovjek i more". U službenoj najavi albuma za američki Billboard, glavni izvršni urednik Capitola Geoffrey Raccine s puno entuzijazma otkriva da će snimljeni materijal dobiti svoje američko izdanje i tom izjavom neskriveno otkriva planove kojim će duo još ofenzivnije probiti granice kanadskog tržišta. U studenom 1965.-e u cijelu se priču još uključuje i EMI koji oba albuma plasira na tržište Ujedinjenog Kraljevstva i Europe. Medijski natpisi često ih uspoređuju sa kanadskom verzijom Sonny i Cher.
Na dodjeli nagrada RPM Award ("Records, Promotion, Music" - kanadska ugledna publikacija vezana za glazbenu industriju) Josu&Malku proglašava izvođačima godine u kategoriji najbolje folk grupe dodijelivši im Gold Leaf Award.
1966. godina osim brojnim nastupima bit će obilježena i izlaskom dvaju novih albuma u izdanju Capitola: Jewish Songs i Folk Songs Around The World koji u kratkom vremenu postaju bestselleri. Drugi album Folk Songs Around The World bilježi izvrsnu prodaju i na engleskom, francuskom, nizozemskom i talijanskom tržištu.
Premda je za Malku cijela njena dotadašnja karijera izgledala kao priča o velikom uspjehu, godina 1966.-a donijela joj je mnogo životnih stramputica koje su se odrazile na njen privatan i profesionalni život. Njezin brak bio je pred raspadom, udala se vrlo mlada za Kanađanina koji ju je upoznao u Izraelu i odveo sa sobom u Kanadu. Kao još ne u potpunosti intregrirani imigrant nalazila se pred prilično nezahvalnom situacijom sa dvoje male djece. Njen emocionalni ponor bila bi vjerojatno zadnja stvar koja bi zanimala zabavnu i televizijsku industriju u kojoj je gradila karijeru. Naprotiv, cijela ta mašinerija nastojala je od nje modelirati atraktivnu pjevačicu koja će se svidjeti muškom dijelu publike a pritom što više težiti natjeravanjem cjelokupnog imidža u okvire anglosaksonskog kalupa.
U razgovorima sa Josom tvrdi da joj je čak i sam sugerirao kao ženi koja će vjerojatno postati samohrana majka u stranoj zemlji da se više okrene pravilima industrije te prihvati njihova pravila igre te poradi na usavršavanju engleskog jezika.
Jedne večeri u studenom 1966.-e Malka je iscrpljena na životnom i profesionalnom raskrižju odlučila odlazak kući zamijeniti pićem u caffeu Riverboatu (danas kultnim mjestom u kojem su svoje karijere započeli Neil Young, The Ugly Ducklings, Joni Mitchell, kućni band The Sparrows koji se poslije transformirao u svjetski poznati Steppenwolf, Rick James, Buffy Saint-Marie, Zal Yanovski, Bruce Cockburn, Tom Rush, Gordon Lightfoot, David Clayton iz Blood, Sweet&Tearsa...) malim kutkom koje je inače znalo vrvjeti publikom koja bi željno očekivala izvođače poput Gordona Lightfoota ili Neil Younga. Ali te noći mjesto je bilo gotovo prazno. Izgubljena u mislima uz šalicu kave sjela u kut okrenuta prema maloj pozornici na koju se upravo popela tinejdžerica, po njenoj procjeni od 17 ili 18, najviše 20 godina.
- Na osvijetljenoj pozornici stajala je djevojka koja je sigurno pokupila svoju minicu u Vojsci spasa. Okrenuta leđima prema praznim sjedalima, činilo se da je posve zaokupljena podešavanjem gitare po principu uspješnog i neuspješnog pokušaja, što mi je dalo dojam da je ona jedna od konobarica koje nisu imale pametnijeg posla od toga da se igraju izvođača. Okrenula se licem prema praznim sjedalima i, naginjući se bliže mikrofonu, trzala je akorde iznenađujuće tvrdim trzajima. Nisu bili slični bilo kojim akordima koje sam čula prije. Našla sam se kako visim na svakoj njenoj noti. A onda je počela pjevati. Od stiha do stiha, njezina je pjesma bila poput kaleidoskopa koji je razbio moju percepciju, okrenuo je i zaokružio, a zatim se ponovno fokusirao na osvjetljavanje stvarnosti koju se nisam usudila vidjeti. - ulomak iz biografske knjige Malke Himel: Joni Mitchell - In her own words
Malka se prisjeća trenutka kada je čula pjesmu tada potpuno nepoznate Joni Mitchell "I had a king" o čovjeku koji nagovara djevojku da se prerano uda. Upravo taj trenutak, kaže, promijenio joj je život. Taj trenutak, piše ona, shvatila je kad nije mogla nastaviti s iluzijama i ostati u poricanju: njezin je brak gotov.
Nakon te noći za koju Malka kaže da je iskusila kao neku vrstu vjerske epifanije, postala je prva obožavateljica Joni Mitchell premda je mlada Joni u tadašnjim glazbenim krugovima bila totalno anonimna.
Sutradan, još pod dojmom nastupa Malka kontaktira agenta iz diskografske kuće A&R u namjeri da Mitchellin neizbrušeni talent nađe put do ozbiljnijeg izdavača:
Među prvima primijetila Mitchellin ogroman talent. Ali u tom trenutku mnogi drugi nažalost nisu. Odlaskom iz Kanade, Mitchellova zvijezda u kratkom se vremenu uzdigla na zasluženi tron.
Svega dva mjeseca prije ovog sudbonosnog upoznavanja duo Joso&Malka rade svoj veliki karijerni iskorak. U produkciji CBC-a pojavljuju se na državnoj televiziji u terminu finala hokejaške utakmice gdje je gledanost bila enormno velika. Kanadska državna televizija producirala je novu tjednu emisiju "A World of Music" u kojoj kao voditelji debitiraju Malka & Joso. Upravo njih dvoje zamišljeni su kao projekt koji je trebao u terminu subotnje večeri zamijeniti neuspješan Tommy Hunter Show i Juliette. Emisija je bila zamišljena kao muzički show u kojem bi se glazba predstavljala kroz multikulturalnu prizmu različitih svjetskih govornih područja. Njihovi su gosti za televizijsku emisiju bili širok spektar folk izvođača: Odetta, Yma Sumac, Ian i Sylvia, Sonny Terry i Brownie McGhee, Jan Rubes, Miriam Makeba.
Međutim, program se nije poklapao s ocjenama emisije Juliette, koja je uspjela i trajao je svega trinaest tjedana, do prosinca. Premda su takvim nastupom definitivno profitirali u smislu karijernog uzleta u širem planu kao predstavnici prve linije World musica nisu u potpunosti uspjeli tog trena srušiti čvrsti zid mentaliteta anglinizirane kolonije u kojoj još uvijek nije bilo dovoljno sluha za otvaranje drugim kulturama.
S druge strane poznati kritičar Toronto Starsa Robert Fulford u svom osvrtu opisao je njihov show kao projiciranje savršene slike kozmopolitizma. Nakon gašenja emisije, budući rad CBC televizijske produkcije obilježio je niz kompromisa u proizvodnji takvog tipa emisija kako bi međunarodni "okus" postao prihvatljiviji brojkama gledanosti.
Ali kao rezime cijelog nastupa i ostatka snimljenih emisija, prvi korak u tom smjeru je napravljen što je samo po sebi bio veliki uspjeh u takvim okolnostima. Čak i u globalnim okvirima.
Inače i sama državna televijska kuća tih je godina bila u velikoj konceptualnoj krizi u smislu podizanja gledanosti. O tome kao i o nastupu Jose i Malke, Publicist Paul Rutherford piše u svojoj knjizi When Television was Young: Primetime Canada 1952-1967:
"Neuspješna emisija "Tommy Hunter Show" skinuta je s repertoara u jesen '66. i zamjenjena sa 'World Music', međunarodnim izborom folklornih pjesama u kojoj su sudjelovale dvije pridošlice, Joso Špralja i Malka Himel. Ova predstava je bila katastrofa zbog termina u kojem se prikazivala. Gledateljstvo koje je u toj satnici očekivalo početak finalne hokejaške utakmice nije bila sklona a niti je voljela pjesme na jeziku koje nije razumijela. Producent emisije Barris, jedan od tvoraca emisije, očajnički su se borili za anglizaciju i podizanje razine gledanosti s irskim ili engleskim pjesmama, više plesanja, jednom čak i go-go djevojkama. Međutim ni taj manevar nije doveo do uspjeha."
- Gospodine Špralja, molim Vas da se uputite gore prema loži, netko Vas želi upoznati.
Na pitanje tko ga to želi upoznati, voditelj je ostao tajnovit dok su se uspinjali prema loži ali kad su stigli do nje, Josi je uslijedio nenadani šok;
-Drago mi je, ja sam Salvador Dali.
-Tada sam skoro pao u nesvijest, on je cijeli moj život bio veliki idol. Pružio mi je ruku, čestitao mi na nastupu i priupitao iz kojeg sam kraja Španjolske jer sam na nastupu imao dosta španjolskih pjesama. Odgovorio sam mu da dolazim iz Jugoslavije, iz Dalmacije. U trenutku kad je Dalijeva žena Gala (inače Ruskinja) čula odakle sam, odmah je skočila na noge i počela mi tepati - Aaaa, bratko, bratko!
Otada smo se počeli često i družiti za vrijeme našeg boravka u New Yorku. Jednom prilikom imali smo nastup u hotelu St. Regis gdje je Salvador inače imao svoj pozlaćeni apartman koji bi pretvarao u umjetnički studio, kazalište ili čak zoološki vrt. Obožavao je taj hotel jer tamo često mogao dovoditi na pozornicu slavne osobe koje su odgovarale njegovom ekscentričnom svjetonazoru. Nastupali smo nekoliko večeri zaredom u klubu tog hotela a on je dolazio svake večeri na naš nastup. Nakon svakog nastupa zamolio bi me da dođem u njegov apartman da bih mu pjevao i svirao dok bi on za to vrijeme slikao ili radio skulpture pa smo se tako jako sprijateljili. Znao je i da se sam bavim slikarstvom, kiparstvom i fotografijom pa smo po tom pitanju imali mnogo zajedničkih tema za razgovor. Ostavio je na mene dojam kao jedan fini gospodin, premda malo ekscentrik, bio je jako dobra duša i velik kao čovjek. Uvijek mi je bio najbolji od svih recentnijih slikara koje sam cjenio.
"Otišao sam u Kanadu kod svog šogora i tamo sam odmah poslije par mjeseci nastupio u jednoj kavani u Yorkvilleu (Toronto) gdje sam dobio svakodnevni angažman od 22.00. do 03.00. ujutro. U maloj zadimljenoj prostoriji počeo sam sa pjevanjem naših te talijanskih i španjolskih kancona. Tada sam upoznao mnogo muzičara i pjevača iz raznih dijelova svijeta i brzo sam se uklopio u taj milje.
Ispočetka je bilo malo teško dok nisam naučio engleski te pokušao razumijeti njihov mentalitet ali imao sam jako fino i susretljivo društvo koji su bili uglavnom došljaci poput mene. U klubovima gdje sam nastupao u tom dijelu Toronta tada su početkom 60-tih prevladavali prvi pripadnici budućeg hippie pokreta. Tada sam u skladu s trendom pustio bradu i otad je još imam."
Carinski pečat u njegovoj putovnici koji je udaren pri ulasku u Kanadu još se nije ni sasvim osušio dok je Josin lirski tenor ubrzo pronašao put iz zadimljenih kavana do svojeg prvog vinilnog izdanja. Svoje vrlo slabo znanje engleskog jezika vješto je kamuflirao pjevanjem na talijanskom kojeg je govorio poput maternjeg (u Kanadi je tada bilo dosta talijanskih doseljenika što se automatski u očima potencijalnih izdavača ukazalo kao tržišna prilika). Agentima diskografske etikete Chateau nije dugo trebalo da ga izdvoje iz gomile Yorkvilleskih izvođača i ponude mu prvi ugovor. Ponudu Špralja odmah prihvaća što rezultira njegovim prvim vinilnim izdanjem radnog naslova "Joso Sings Neapolitan Favourites" snimljenim u Newberry Sound Studio Toronto.
Bilo bi vrijedno spomenuti da je u tom razdoblju Joso postao jedan od nekolicine najuspješnijih hrvatskih glazbenih izvođača koji su svojim radom uspjeli ostvariti svoj proboj na internacionalnom tržištu. Ivo Robić je 1959.-e lansirao je svoj neponovljivi "Morgen" (opjevan na njemačkom jeziku) kojim je zauzeo trinaesto mjesto na Billboardovoj top listi u SAD-u, a 1962.-e Karlo Metikoš odlazi u Francusku (na prve angažmane pojavio se sa par dolara u džepu i sa vokabularom od svega par riječi na francuskom što je skoro bila kompatibilna situacija kao i sa Josinim poznavanjem engleskog jezika u Kanadi). Krajnje bi bilo nezahvalno komparirati uspone i padove spomenute trojice na međunarodnim pozornicama budući da glazbena umjetnost i općenito pop glazba ne spadaju u okvire sportskih disciplina ali kad bi statistički podvukli crtu, Joso je u svojoj cijeloj karijeri skoro najduže uspio opstati u tom ringu. I ne samo to. U nastavku njegove životne priče, uspio je uz zvukove svoje glazbe dokazati da geografsko porijeklo i umjetnost na "gostujućem terenu" mogu razbiti sve mentalne i socijalno-kulturološke granice, prkoseći čak i strogim pravilima velikih diskografskih korpoacija.
Stoga, vratimo se našoj priči koja se odvijala početkom šezdesetih u dimom i bukom ispunjenim Yorkvilliškim boemskim okupljalištima.
Između mnoštva glazbenika s kojima se Joso tad susreće, prijelomni trenutak njegove karijere događa se 1962.-e kada ga njegov poznanik, gitaristički virtouz Eli Kassner upoznaje sa Malkom Himel (prezime je poslije promijenila u Marom) u tada popularnoj boemskoj kavani The 71. Ta iznimno talentirana pjevačica, plesačica i glumica (rođena u Tel Avivu 21. siječnja 1936.) i sama je kao i Joso bila kanadska pridošlica. Na Josin prijedlog Malka pristaje da se okušaju kao duet.
 |
| Yorkville, pitoreskni predio Toronta u kojem se početkom 60-tih godina odvijao noćni život prepun živih nastupa koji su se odvijali u malim caffe barovima. Na slici sa desne strane vidljiva je najava sa jednog od prvih nastupa Malke Himel i Jose Špralje u Penny Farthing caffeu a u baru sa lijeve strane performans je imao Rick James (autor svjetskog hita Super Freak) sa svojim bandom Mynah Birds kojima se 1965-e priključuje i Neil Young. Autor fotografije: Lloyd Walton |
 |
| The Penny Farthing caffe, mjesto prvih nastupa dueta Malka&Joso |
 |
| Yorkville početkom 60-tih |
- “Jednog dana 1962. godine prijatelj me po prvi put odveo u grad Yorkville. Yorkville je bio pomalo nabacano područje, gomila vrhunskih trgovina sa antikvitetima, pansionima, restoranima u kojima biste večerali sa masnim žlicama i pjesnicima koji stoje na uglovima ulica i recitiraju svoje radove. Mnoštvo malih kavana bile su ukrašene plakatima na zidovima koji su vas pozivali na nastupe folk i jazz izođača kao i na manifestacije čitanja poezije.
Često su na zabavi bili gitaristi flamenca ili europski dvojac u folk stilu poput Malke i Jose.
Mogli ste ući u bilo koju od kafića, naručiti espresso, zaigrati partiju šaha i čuti prilično zanimljivu glazbu. I bilo je mnoštvo djevojaka okolo. Bio sam uvjeren da kad bih se provodio oko Yorkvillea dovoljno dugo, sreo bih zasigurno i Jacka Kerouaca ili nekog poput njega te završio kao jedan od likova iz njegova romana “Na cesti”. Imajte na umu da iako je to bilo vrijeme svega godinu ili dvije prije nego su Bob Dylan i Beatlesi promijenili svijet, Yorkville sam doživljavao kao mjesto beskrajnih mogućnosti i kao takvog ga percipirao kao traženo odredište u ne tako dalekoj budućnosti.
 |
| Yorkville početkom šezdesetih |
Duo Malka&Joso nije izvodio pjesme na engleskom jeziku što je uveliko potpomoglo Josinom "hendikepu" u tadašnjem lošijem poznavanju jezika. Repertoar im se automatski svrstao u koš folk izvođača kojih u Yorkvilleu nije nedostajalo i bili su izuzetno prihvačeni kao soundtrack tadašnje generacije koja se tamo zabavljala. Pjevali su na 14 stranih jezika (jidiš, hrvatski, španjolski, talijanski, portugalski...) i na taj način udarili svoj doprinos u svijetu pop glazbe čvrste temelje onog što danas nazivamo World musicom. Tada su se u Torontu klice World musica mogle čuti doslovno u podrumima i manjim lokalima, ples i glazba sa tom etiketom nisu baš bili previše zastupljeni i popularni jer sve što je odudaralo od engleskog govornog područja dobivali bi automatski pečat "egzotike".
 |
| Malka Himel - foto: Joso Špralja |
 |
| Malka&Eli Kassner |
 |
| Malka&Joso - nastup u The Penny Farthing, Toronto |
Ja sam nju naučio pjevati i na hrvatskom, uglavnom dalmatinske stvari a ona (Malka)je mene naučila pjevati na jidišu. Često bi mi se znalo dogoditi da netko iz publike pokuša sa mnom komunicirati na hebrejskom, pri ćemu bih se morao objašnjavati da ja taj jezik ne govorim nego ga samo pjevam. Fonetski bih ga naučio za potrebe pjevanja, imao sam dobar sluh pa sam savršeno mogao imitirati i razne dijalekte. - Joso Špralja u intervjuu sa Goranom Pelaićem/Radio Split
Tek oformljeni duo ubrzo primjećuje agentica za talente Sylvia Train te im odmah pri upoznavanju nudi prvi angažman. Lord Simcoe Hotel upravo je dovršio prostorije novog kluba pa je agentica Train bila angažirana da predloži nekakvog talentiranog izvođača koji bi nastupio na ceremoniji otvaranja. Joso i Malka pristaju, za svega par minuta našli su se u automobilu koji ih je odveo na audiciju u Simcoeu.
- Bili su divni, totalni angažirani i spremni da te večeri sve daju najbolje od sebe. Ali ubrzo je uslijedila panika. Rekli su mi da imaju spremne samo tri pjesme u svom repertoaru. Nasmijala sam se i rekla im da ih jednostavno otpjevaju dvaput. - prepričava Sylvia Train.
Lord Simcoe pristao je odgoditi tri tjedna otvaranje da duo stigne uvježbati petnaestak pjesama. Nakon tri tjedna, 1. travnja 1963-e, duet izlazi pomalo nesiguran na pozornicu jer se pokazalo da nisu bili savršeno uvježbani, barem su Joso i Malka tako mislili. U toj svojoj simpatičnoj nesigurnosti u kojoj je kumovalo i nedovoljno poznavanje engleskog jezika na pozornici su se stisli jedno uz drugo što bliže mikrofonu tako da su mogli jedan drugom čitati tekst sa usana. Tako su nesvjesno izgradili jednu upečatljivu vizualnu i stilsku sliku scenskog nastupa koji će ih pratiti do kraja karijere.
Bez obzira na njihove vrlo odvojene osobne ljubavi, pjevali su kao da su bili ljubavnici. Gledali su se kao da su imali tajne koje nisu mogli dijeliti. Zbog toga ih je publika promatrala sa još većom fascinacijom. Osjećali smo se kao da ih prisluškujemo... i željeli smo još. - Helen Lucas, kanadska umjetnica
- Tonovi su im bili toliko puni i čisti, činilo se da svaka njihova nota visi u zadimljenom zraku neprirodno dugo vremena prije nego što se otopi. Iako nisam razumjela riječi ili iskustvo koje ih je rodilo, dominirala je autentičnost nihovih osjećaja. Oni su bili elegantno iznenađenje. Djelovali su nedodirljivo. - prisjeća se poznata kanadska spisateljica Sylvia Fraser.
 |
| Jedna od prvih novinskih recenzija Jose&Malke (1963.) |
Priča se pokrenula. Prvi veći javni nastup dogodio se 1963. godine na trećem velikom festivalu folk glazbe Mariposi. Mariposa Folk Festival osnovan je 1961. godine u Orilliji, Ontario. Tri se godine održavao u Orilliji, prije nego što su se zaredali mnogobrojni studentski neredi zbog kojih je 1963.-e bio premješten na periferiju grada Center Island. Kao rezultat toga, festival se održavao zapadno od grada od 9. do 11. kolovoza, a producirao ga je Jack Wall. U to se vrijeme Mariposa mogla pohvaliti najvećim folklornim festivalom takve vrste u Sjevernoj Americi. Nastupili su Jacques Labrecque, Bonnie Dobson, Ian i Sylvia, Alan Mills, Al Cromwell, Stu Phillips, Jean Carignan, Dave Campbell, Les Ceintures Fléchées (francuski Glee Club), Michel Choquette, kanadski folklorist Edith Fowke, Jerry Gray, Judith Orban, Valerie Siren, The Spokesmen, Elan Stuart, Lamont Tilden, The Town Criers, The Travellers, Sharon Trostin te Malka i Joso.
 |
| Nastup Malke&Jose na Mariposa Folk Festivalu (1963.) |
 |
| Pozornicom festivala koji se može pohvaliti sa tradicijom dužom od pola stoljeća, 60-ih i početkom 70-ih prošle su najveće glazbene zvijezde svoga vremena od Bob Dylana, Joan Baez, Taj Mahala, Neil Younga, Leonarda Cohena, Leona Redbonea, Joni Mitchell itd. https://soundcloud.com/sonicmoremusic/neil-young-mariposa-folk |
 |
| Reportaža sa festivala u Mariposi 1963.-e objavljena u kanadskom magazinu Maclean's. Među fotografijama predstavljenih izvođača, nalaze se i Joso&Malka |
 |
| Prvi zabilježeni vinilni zapis Jose&Malke pojavljuje se na kompilacijskom izdanju Canadian Talent Libraryja 1964. godine |
Početkom 1964.-e godine karijerni uzlet Malke&Jose odvija se po očekivanoj inerciji. Njihov veliki obožavatelj Sam Sniderman inače u poslovnom svijetu poznat kao promotor kanadske glazbe i vlasnik lanca trgovina vinilima Sam te Record Man, osobno ih preporučuje Paul Whiteu, alfi i omegi Capital Recordsa ujedno i glazbenom vizionaru koji je zaslužan za proboj The Beatlesa na kanadsko tržište čak šest mjeseci prije beatlemanije u SAD-u.
 |
| Paul White, producent dua Malka&Joso (drugi s lijeva) i The Beatles, 1964.-e godine |
Na prvom poslovnom susretu nisam se sreo s Josom, ali Malka koja je ušetala u naš ured potpuno nas je očarala. Bila je predivna i Geoffrey Racine (predsjednik Capitol Recordsa) također se rastopio. Otišli smo potom na njihov nastup u Yorkvilleski kafić gdje su apsolutno briljirali. Odmah smo im ponudili ugovor. - Paul White
U prosincu 1964. Malka i Joso ulaze u RCA Studio u Torontu zajedno sa gitaristom Rafaelom Nunezom i basistom Fredom Muscatom spremni za početak snimanja svog prvog albuma. Svaka pjesma snimljena je uživo iz jednog pokušaja pa je za predviđeno vrijeme snimanja umjesto pjesama za jedan album nasnimljeno dovoljno materijala koja su mogla popuniti i još jedan.Prvijenac radnog naslova "Introducing Malka&Joso" u izdanju Capitol EMI Canada objavljen je paralelno u Engleskoj i SAD-u. Uz zavidno rasprodanu tiražu, album je prikupio i besprijekorne recenzije kritike koje su nadmašile i mnoge albume na engleskom jeziku.
 |
| Na prvom mjestu na kanadske R.P.M. top liste 12.travnja 1965. -e našao se album prvijenac Jose Špralje s Malkom Himel. Odmah iza njega slijedi Johnny Cash sa svojim 21.-im albumom Orange Blossom Special |
 |
| Penny Farthing Caffe - mjesto prvih nastupa Malke &Jose. U pozadini iza anonimne gošće nalazi se kao reklama postavljeno vinilno izdanje njihovog prvog albuma koje je vlasnik caffea ponosno istaknuo respektirajući ih kao umjetnike koji su nanizali seriju uspješnih nastupa upravo na tom mjestu. Godina 1965. Foto: Toronto Telegram |
Mnoge od njihovih izvedbi postale su klasika. Odmah su utjecali na koncertnu scenu i od uspjeha do uspjeha postali svjetski poznati.. - gitarist Eli Kassner
Kako su običaji kolonijalne Engleske u Kanadi u to vrijeme bili duboko ukorijenjeni,
Paul White odlučio je projektom Malka&Joso promicati izraz kultura koje su tada prodirale unutar granica, a kao ambasadore tih kultura postaviti upravo spomenuti dvojac. Sam projekt kao takav nosio je sa sobom i određeni tržišni rizik.
Potaknuti prvim koracima kojim su osjetili pozitivan komercijalni signal, uprava Capitol Recordsa posvećuje se na njihovom projektu do najmanjih detalja:
- "Neka netko podučava Malku i Josu da govore engleski i da pjevaju na engleskom bez njihovih strašnih stranih naglasaka, zaboga. I učinite to brzo “- oglasilo se rukovodstvo izdavačke kuće.
Joso je bio spreman prihvatiti sve sugestije.
- "Kako li je samo pjevao! Andrea Bocelli mogao bi mnogo toga naučiti od njega. Nije bilo pjesme na bilo kojem jeziku - čak ni na engleskom da Joso nije mogao pjevati božanstveno, bez obzira na to koliko bi uništio izgovor stihova. Josin sluh je bio takav da je mogao naučiti sklad izgovora u trenutku kada bi ga u melodiji čuo. Ali kada je došlo do obične konverzacije u rečenicama čak i do samo pet riječi na engleskom jeziku, čak i nakon što bi ih i stotinu puta čuo od jednog ili drugog profesora sa CBC-a, dogodilo bi se nešto bi ga spriječilo u komunkaciji." - navodi Malka u biografskoj knjizi Joni Mitchell "In her own words".
Josin glas očigledno je dominirao u duetu, iako nikad nije zvučao kao operni pjevač koji nastoji spustiti svoje decibele na nižu frekvenciju. Topao, muževan glas i prirodan glazbeni instinkt činile su njegovu ulogu u duetu bravuroznom.
Ali Joso vjerojatno ne bi bio tako učinkovit da Malkin "zemljani" alt sve to nije podupirao. Ponekad njezino pjevanje podsjeća na neuobičajene tonove druge ikone šezdesetih godina, Astrid Gilberto, iako je Malka imala puno više težine i profinjenosti.
Raspon njezinih interpretacija kretali su se od filigransko emocionalnih uleta pa sve do solo numera s otvorenim grlom koji bi znali zazvučati kao nešto što možete čuti od terenskog radnika na Bliskom istoku ali sa savršenom kontrolom dinamike pjevanja.
Josin glas očigledno je dominirao u duetu, iako nikad nije zvučao kao operni pjevač koji nastoji spustiti svoje decibele na nižu frekvenciju. Topao, muževan glas i prirodan glazbeni instinkt činile su njegovu ulogu u duetu bravuroznom.
Ali Joso vjerojatno ne bi bio tako učinkovit da Malkin "zemljani" alt sve to nije podupirao. Ponekad njezino pjevanje podsjeća na neuobičajene tonove druge ikone šezdesetih godina, Astrid Gilberto, iako je Malka imala puno više težine i profinjenosti.
Raspon njezinih interpretacija kretali su se od filigransko emocionalnih uleta pa sve do solo numera s otvorenim grlom koji bi znali zazvučati kao nešto što možete čuti od terenskog radnika na Bliskom istoku ali sa savršenom kontrolom dinamike pjevanja.
Budući da je diskografska kuća dosta pažnje posvetila i na scenskom izgledu, na njihov zahtjev, Joso je pristao pokriti svoju proćelavu frizuru s perikom koju je uprava “predložila” te je morao zatražiti intervenciju stomatologa kako bi sakrio razmak između dva prednja zuba. Morao se ujedno i više prilagoditi statičnom stavu na pozornici gdje je morao smiriti izvijanje kukovima koji bi ga često ponijeli u ritmu melodija.
 |
| Odlazak na turneju 1965-e, The Northwestern Territories |
Ubrzo nakon izlaska prvog albuma, Malka & Joso kreću na koncertnu turneju od Northwest Territories, Prerija pa do planinske Britanske Kolumbije. Ekstremno surova hladna klima tog predjela nije obečavala savršene uvjete za izvođače ali razina njihove profesionalnosti i tu je položila ispit.
 |
| Pripreme pred prvu veliku turneju, 1965.-e |
"Fascinirala su nas imena ovih mjesta", napisala je Malka u Toronto Staru. "Vidite, oboje smo došli iz toplih zemalja i imena poput Hladnog jezera, Flin Flon, Yellowknife i tvrđava St. John zvuče nam romantično. Opremili smo se arsenalom termalnog donjeg rublja i krznenim kaputima te odletjeli u Le Pas, naše polazište za dvadeset i osam koncerata u trideset sedam dana. Kakva publika! Došli su stotinama kilometara iz okolice. U Roblinu, Manitoba, nekima smo bili prvi profesionalni koncert uživo koje su ljudi ikad vidjeli. Bili tako uzbuđeni da je i organizator zaboravio u koncertnoj dvorani na vrijeme uključiti sustav grijanja. Vani se temperatura spustila na 40 stupnjeva ispod nule pa su morali improvizirati grijanje na pozornici pomoću malih elektičnih grijača ... "
Josino znanje o moru i brodovima poslužilo im je u Campbellu Riveru. Imalu su zakazan nastup u Powellu koji se nalazio preko Georgijskog tjesnaca, ali iznenadna snježna oluja prizemljila je njihov avion koji ih je trebao tamo odvesti.
Joso se spustio do pristaništa, pregledao tamo vezane čamce, zatim rekao: "Vidiš tamo onaj brodić za ribolov? Ako je vlasnik kapetan iskusan pomorac, mogli bismo s njime prijeći do Powella. "
I nije pogriješio u procjeni. Pronašli su vlasnika broda koji je pristao na njihovu molbu pa su tako s njim otplovili 35 milja u četiri vrlo gruba sata putovanja. Dolazak na kazalište u Powell bio je točno pet minuta prije koncerta. Unatoč preprekama koje im je zima bacala na put, nisu propustili niti jedan koncert tijekom turneje od 20.000 milja.
 |
| "Zaljubili smo se u Kanadu na ovoj turneji" - izjavila je Malka. Kanada im je tu ljubav ubrzo uzvratila na povratku. |
 |
| Službena reportaža Paul Whitea (Capitol Records) o prvoj turneji Joso&Malka uz najavu i predstavljanje njihovog debut albuma 26. siječnja 1965. U članku se osvrće na koncert održan u University of British Columbia gdje je koncert popračen ovacijama auditorija, uglavnom studenata. Tražila se karta više pa se u previđenom prostoru za kapacitet od 500 ljudi u jednom trenutku naguralo i do 600 posjetitelja. Predviđena turneja trajala je do veljače a nakon toga duo u usponu počinje pripreme za osvajanje SAD tržišta gdje se namjeravaju pojaviti na nekoliko audicija vezane za nastupe u različitim TVshow emisijama. Za vrijeme turneje stižu i prve ponude za buduće nastupe, pa je već unaprijed dogovoren koncert u Honoluluu. Kao zanimljivost spomenuta je i njihova četverosatna avantura vezana za četverosatnu plovidbu po snježnoj oluji iz koje su direktno istrčali na podij svega nekoliko minuta prije nastupa. Službenom najavom njihovog albuma Capitol records stavlja ih uz rame sa izvođačima poput Gerryja&Pacemakersa te Cliff Richarda and the Shadowsa. |
Ulazak u 1965.-u godinu pred ovaj talentirani par otvoriti će vrata brojnih nastupa u ekskluzivnim restoranima, koncertnim dvoranama, studentskim kampusima, radio i TV emisijama. Munjevitom su brzinom postali poznati "od obale do obale"."Malka i Joso su zgodan dvojac koji blista pozornicom, generiraju veliko uzbuđenje sa svojim višejezičnim repertoarom..." - Marvin Schiff iz Toronto Globe&Mail
Završili su obilazak 30-tak gradova, uključujući Kanadu i SAD. Završetkom iscrpljujuće turneje od 30-tak koncerata, vodećim ljudima u Capitol Recordsu postaje jasno da Malka & Joso postaju prihvaćeni na nacionalnoj razini. Zbog velike potražnje za njihovim albumima čak i izvan Kanade, u diskografskoj kući već se pripremaju planovi za izradu sljedećega međunarodnog izdanja. Rizik od neprihvaćanja šire publike zbog jezične barijere demantirale su brojke prodane tiraže te posjećenost na nastupima. Tvrdi bedem anglizirane kulture napokon je otvorio vrata nekim novim trendovima različitog kulturnog i jezičnog identiteta.
Prije izlaska njihovog drugog albuma Capital Records izbacuje na tržište njihovu singlicu sa numerama Malaguena i Katya Katerina koje su snimljene na njihovom prvijencu.
Njihov drugi album radnog naziva "Mostly Love Songs" izašao je krajem 1965-e. Osim tradicionalnih prepjeva koji su često dominirali na njihovim izdanjima, Joso se ovdje pojavljuje i kao autor u elegičnoj numeri "Čovjek i more". U službenoj najavi albuma za američki Billboard, glavni izvršni urednik Capitola Geoffrey Raccine s puno entuzijazma otkriva da će snimljeni materijal dobiti svoje američko izdanje i tom izjavom neskriveno otkriva planove kojim će duo još ofenzivnije probiti granice kanadskog tržišta. U studenom 1965.-e u cijelu se priču još uključuje i EMI koji oba albuma plasira na tržište Ujedinjenog Kraljevstva i Europe. Medijski natpisi često ih uspoređuju sa kanadskom verzijom Sonny i Cher.
 |
| Najava drugog albuma izvršnog urednika Capitola Geoffrey Raccina za Billboard kojim najavljuje ekspanziju na američko tržište |
 |
| U studenom 1965-e, EMI plasira prvo i drugo izdanje Malke&Jose na tržište Ujedinjenog Kraljevstva i Europe |
 |
| Nominacija za RPM Award |
 |
| Drugi album Malke&Jose "Mostly love songs" u izdanju Capitol Recordsa |
 |
| Prema izboru RPM-a, duo Malka&Joso proglašeni su folk grupom godine |
 |
| Joso i Malka na snimanju u RCA Studiju 1966. godine / photo: Reg Innel |
U razgovorima sa Josom tvrdi da joj je čak i sam sugerirao kao ženi koja će vjerojatno postati samohrana majka u stranoj zemlji da se više okrene pravilima industrije te prihvati njihova pravila igre te poradi na usavršavanju engleskog jezika.
Jedne večeri u studenom 1966.-e Malka je iscrpljena na životnom i profesionalnom raskrižju odlučila odlazak kući zamijeniti pićem u caffeu Riverboatu (danas kultnim mjestom u kojem su svoje karijere započeli Neil Young, The Ugly Ducklings, Joni Mitchell, kućni band The Sparrows koji se poslije transformirao u svjetski poznati Steppenwolf, Rick James, Buffy Saint-Marie, Zal Yanovski, Bruce Cockburn, Tom Rush, Gordon Lightfoot, David Clayton iz Blood, Sweet&Tearsa...) malim kutkom koje je inače znalo vrvjeti publikom koja bi željno očekivala izvođače poput Gordona Lightfoota ili Neil Younga. Ali te noći mjesto je bilo gotovo prazno. Izgubljena u mislima uz šalicu kave sjela u kut okrenuta prema maloj pozornici na koju se upravo popela tinejdžerica, po njenoj procjeni od 17 ili 18, najviše 20 godina.
- Na osvijetljenoj pozornici stajala je djevojka koja je sigurno pokupila svoju minicu u Vojsci spasa. Okrenuta leđima prema praznim sjedalima, činilo se da je posve zaokupljena podešavanjem gitare po principu uspješnog i neuspješnog pokušaja, što mi je dalo dojam da je ona jedna od konobarica koje nisu imale pametnijeg posla od toga da se igraju izvođača. Okrenula se licem prema praznim sjedalima i, naginjući se bliže mikrofonu, trzala je akorde iznenađujuće tvrdim trzajima. Nisu bili slični bilo kojim akordima koje sam čula prije. Našla sam se kako visim na svakoj njenoj noti. A onda je počela pjevati. Od stiha do stiha, njezina je pjesma bila poput kaleidoskopa koji je razbio moju percepciju, okrenuo je i zaokružio, a zatim se ponovno fokusirao na osvjetljavanje stvarnosti koju se nisam usudila vidjeti. - ulomak iz biografske knjige Malke Himel: Joni Mitchell - In her own words
 |
| Nastup Joni Mitchell u Riverboatu 3.studenog 1966. |
Malka se prisjeća trenutka kada je čula pjesmu tada potpuno nepoznate Joni Mitchell "I had a king" o čovjeku koji nagovara djevojku da se prerano uda. Upravo taj trenutak, kaže, promijenio joj je život. Taj trenutak, piše ona, shvatila je kad nije mogla nastaviti s iluzijama i ostati u poricanju: njezin je brak gotov.
Čim je sišla s pozornice i počela skidati gitaru, skliznula sam iz svog separea i požurila do nje.
- Kakav si ti umjetnik! Kakav glazbenik!
- Gdje ste pronašli ove nevjerojatne pjesme? Nemoj mi reći da si ih sama napisala - jesi li zaista skladala te pjesme?
- Da.
- Jesi? Bože moj, kakav si ogroman talent! Ogroman! I kakav raspon ima tvoj glas, četiri oktave, čak i pet - ogroman raspon! I poezija! Kakav si pjesnik, divna kao Dylan i Leonard Cohen!
- Stvarno? - promrmljala je zapanjeno.
- Stvarno, stvarno. Bit ćeš poznata u cijelom svijetu, inače je ovaj svijet
mnogo gluplje mjesto nego što se činilo prije nego si večeras otpjevala svoje pjesme. Tko si ti?
- Joni Mitchell.
- Ja sam Malka.
- Ja znam tko si ti.
- Vaše pjesme sigurno znaju tko sam ja, - rekla sam, nadajući se da me ne prepoznaje samo iz tjednih programa Kanadske televizije ili iz showa Johnnyja Carsona. Čak i moj ugled stvoren na pozornicama Carnegie Halla, Place des Arts i sve koncertne turneje osjećale su se sada kao da su bile manje vrijedne od tog jednog seta Joni Mitchell. - ulomak iz biografske knjige Malke Himel: Joni Mitchell - In her own words
 |
| Malka &Joni Mitchell |
Sutradan, još pod dojmom nastupa Malka kontaktira agenta iz diskografske kuće A&R u namjeri da Mitchellin neizbrušeni talent nađe put do ozbiljnijeg izdavača:
- Jedinstven ogroman talent; morate doći do Riverboata da je čujete - bit ćete mi zahvalni do kraja života za ovaj savjet.
- Kako se zove ovaj jedinstveni ogromni talent?
- Joni Mitchell.
- Nikad čuo za nju.
- Zato ćete imati čast biti prvi koji će je otkriti i snimiti. Vaše će ime će zapamćeno zbog toga ...
Agent A&R-a pristaje doći na nastup u Riverboatu, međutim tamo već pri dolasku pokazuje vidljivu nezainteresiranost. Dok je Joni štimala svoju gitaru, nervozno je lupkao prstima po stolu. Njegova nestrpljivost pojačala se početkom nastupa Joni Mitchell, način na koji je svirala svoje gitarske akorde, agentu jednostavno nije "upao u uši".
Za vrijeme izvođenja numere "Night in the City" s kojom se pjevačica poslije globalno proslavila, šaptom je komentirao svoj stav Malki:
- Ova pjevačica nema nažalost nikakvu prisutnost na pozornici, ona se izjednačila s njom.
Potom je ustao i otišao usred njezinog seta.
- Nisam to tada ni spomenula Joni kad sam joj prišla nakon njezina posljednjeg seta te noći.
U međuvremenu, na vlastitim nastupima sa Josom, duo je pozivao svoju publiku na Jonijeve nastupe u kafićima diljem Toronta. Malka je također izvodila neke od Mitchellovih pjesama ( I had a king, Night in the City i Circle game), "ali budimo iskreni: nisam bila dovoljno talentirana da bi ih otpjevala onako kako bi ih trebalo pjevati", kaže ona.
- Pjevala sam ih na svakom koncertu sa Josom i nakon toga savjetovala sam publici da ih zapamti.Svega dva mjeseca prije ovog sudbonosnog upoznavanja duo Joso&Malka rade svoj veliki karijerni iskorak. U produkciji CBC-a pojavljuju se na državnoj televiziji u terminu finala hokejaške utakmice gdje je gledanost bila enormno velika. Kanadska državna televizija producirala je novu tjednu emisiju "A World of Music" u kojoj kao voditelji debitiraju Malka & Joso. Upravo njih dvoje zamišljeni su kao projekt koji je trebao u terminu subotnje večeri zamijeniti neuspješan Tommy Hunter Show i Juliette. Emisija je bila zamišljena kao muzički show u kojem bi se glazba predstavljala kroz multikulturalnu prizmu različitih svjetskih govornih područja. Njihovi su gosti za televizijsku emisiju bili širok spektar folk izvođača: Odetta, Yma Sumac, Ian i Sylvia, Sonny Terry i Brownie McGhee, Jan Rubes, Miriam Makeba.
Međutim, program se nije poklapao s ocjenama emisije Juliette, koja je uspjela i trajao je svega trinaest tjedana, do prosinca. Premda su takvim nastupom definitivno profitirali u smislu karijernog uzleta u širem planu kao predstavnici prve linije World musica nisu u potpunosti uspjeli tog trena srušiti čvrsti zid mentaliteta anglinizirane kolonije u kojoj još uvijek nije bilo dovoljno sluha za otvaranje drugim kulturama.
Malka i Joso smatrani su glavnom pokretačkom silom u promjeni shvaćanja da imigranti u Kanadu nisu vanzemaljci već uvoznici vitalnosti, nade, odvažnosti, drevne i avangardne sofisticiranosti, humora i kulture. - Joni Mitchell u uvodu svoje autobigrafske knjige "In her own words"Kao što je voditelj emisije Alex Barris napomenuo u svom memoaru The Pierce-Arrow Showroom is Leaking ("Anatomy of a Failure") program je neočekivano privukao popriličan broj pisama i reakcija nezadovoljnih gledatelja u kojima su izražavali rasističke konotacije usmjerene protiv strane glazbe i Malke u ulozi voditeljice programa.
S druge strane poznati kritičar Toronto Starsa Robert Fulford u svom osvrtu opisao je njihov show kao projiciranje savršene slike kozmopolitizma. Nakon gašenja emisije, budući rad CBC televizijske produkcije obilježio je niz kompromisa u proizvodnji takvog tipa emisija kako bi međunarodni "okus" postao prihvatljiviji brojkama gledanosti.
Ali kao rezime cijelog nastupa i ostatka snimljenih emisija, prvi korak u tom smjeru je napravljen što je samo po sebi bio veliki uspjeh u takvim okolnostima. Čak i u globalnim okvirima.
 |
| When Television was Young: Primetime Canada 1952-1967 |
"Neuspješna emisija "Tommy Hunter Show" skinuta je s repertoara u jesen '66. i zamjenjena sa 'World Music', međunarodnim izborom folklornih pjesama u kojoj su sudjelovale dvije pridošlice, Joso Špralja i Malka Himel. Ova predstava je bila katastrofa zbog termina u kojem se prikazivala. Gledateljstvo koje je u toj satnici očekivalo početak finalne hokejaške utakmice nije bila sklona a niti je voljela pjesme na jeziku koje nije razumijela. Producent emisije Barris, jedan od tvoraca emisije, očajnički su se borili za anglizaciju i podizanje razine gledanosti s irskim ili engleskim pjesmama, više plesanja, jednom čak i go-go djevojkama. Međutim ni taj manevar nije doveo do uspjeha."
 |
| Malka&Joso u ulozi voditelja i izvođača u tjednom programu "A World of Music", 1966-e. |
Prvi nastup je trajao svega petnaest minuta, ali tada je to bio vrlo važan nastup.
Bio je to prvi put da je svjetska glazba (u popularnijem žargonu World music) bila priznata na engleskom jeziku nakon što je godinama i desetljećima bila potisnuta u zadimljenim kafićima, podrumima, društvenim centrima te zajednicama imigranata sa gotovo svih kontinenata. I dok su producentske kuće analizirale statistike gledanosti, sve veći redovi zainteresirane publike koja je pozitivno percipirala nove glazbene utjecaje sa velikim je interesom čekala sljedeći nastup Malke i Jose.
 |
| Nastup u CBC studiju Foto arhiva: Malka Marom/fb |
 |
| CBC Studio / Foto arhiva: Malka Marom/fb |
 |
| Jedna od gostiju njihove emisijje bila je i Buffy Saint-Marie (desno) Foto arhiva: Malka Marom/fb |
Zamah njihove popularnosti ubrzo ih odvodi na pozornice SAD-a. Kolika je tada bila važnost njihovog umjetničkog djelovanja pokušat ćemo detaljnije objasniti sa poveznicom na američkog folk pjevača Dave Van Ronka. Radi se o relativno malo poznatom (osim u krugovima koji preferiraju folk glazbu) ali vrlo utjecajnom izvođaču iz šezdesetih godina prošlog stoljeća koji je snažno afirmirao taj žanr na tadašnjoj glazbenoj sceni. Navodi se kao "mentor" Bob Dylana i drugih sličnih izvođača koji će folk glazbu postaviti kao temelj svojim autorskim radovima i uzletnim karijerama u ranim šezdesetima. Cijeli taj glazbeni pravac Dave je nazvao The Great Folk Scare koji je kao termin poslije evoluirao u sinonime folk-rocka i protestne glazbe a cijeli hippie pokret koji će uslijediti ubrzo nakon toga u globalnoj ekspanziji svoje korijene pustio je upravo iz tog plodnog tla. Po životu i radu Dave Van Ranka zahvaljujući braći Cohen, ekraniziran je glavni lik njihovog fima "Inside Llewyn Davis" iz 2013.-te u kojem se detaljno oslikava kulturno-društvena te politička atmosfera vremena u kojem je djelovao.
- U pokretu The Big Folk Scare šezdesetih, Malka&Joso su bili rijetkost među svim tim velikim umjetnicima", sjeća se Shelly Schultz, potpredsjednik William Moris Agency iz New Yorka.
- Prvo sam čuo za njih od Gordona Lightfoota, koji me nagovorio da ih vidim. Otišao sam i očaran njihovim zvukom, njihovom osobnom kemijom na pozornici i repertoarom, rezervirao sam ih u Carnegie Hallu kao i na koncertnim turnejama, klubovima i TV nastupima širom SAD-a.
- Oni su bili favoriti Johnnyja Carsona (zabilježili su nekoliko nastupa u njegovim emisijama), Salvadora Dalija i Samuela Bronfmana.”
- U pokretu The Big Folk Scare šezdesetih, Malka&Joso su bili rijetkost među svim tim velikim umjetnicima", sjeća se Shelly Schultz, potpredsjednik William Moris Agency iz New Yorka.
- Prvo sam čuo za njih od Gordona Lightfoota, koji me nagovorio da ih vidim. Otišao sam i očaran njihovim zvukom, njihovom osobnom kemijom na pozornici i repertoarom, rezervirao sam ih u Carnegie Hallu kao i na koncertnim turnejama, klubovima i TV nastupima širom SAD-a.
- Oni su bili favoriti Johnnyja Carsona (zabilježili su nekoliko nastupa u njegovim emisijama), Salvadora Dalija i Samuela Bronfmana.”
- Gospodine Špralja, molim Vas da se uputite gore prema loži, netko Vas želi upoznati.
Na pitanje tko ga to želi upoznati, voditelj je ostao tajnovit dok su se uspinjali prema loži ali kad su stigli do nje, Josi je uslijedio nenadani šok;
-Drago mi je, ja sam Salvador Dali.
-Tada sam skoro pao u nesvijest, on je cijeli moj život bio veliki idol. Pružio mi je ruku, čestitao mi na nastupu i priupitao iz kojeg sam kraja Španjolske jer sam na nastupu imao dosta španjolskih pjesama. Odgovorio sam mu da dolazim iz Jugoslavije, iz Dalmacije. U trenutku kad je Dalijeva žena Gala (inače Ruskinja) čula odakle sam, odmah je skočila na noge i počela mi tepati - Aaaa, bratko, bratko!
 |
| Salvador Dali, Gala Dali i Joso Špralja |
 |
| Malka, Salvador Dali i Joso Šralja u backstageu Carnegie Halla 1965.-e godine |
Otada smo se počeli često i družiti za vrijeme našeg boravka u New Yorku. Jednom prilikom imali smo nastup u hotelu St. Regis gdje je Salvador inače imao svoj pozlaćeni apartman koji bi pretvarao u umjetnički studio, kazalište ili čak zoološki vrt. Obožavao je taj hotel jer tamo često mogao dovoditi na pozornicu slavne osobe koje su odgovarale njegovom ekscentričnom svjetonazoru. Nastupali smo nekoliko večeri zaredom u klubu tog hotela a on je dolazio svake večeri na naš nastup. Nakon svakog nastupa zamolio bi me da dođem u njegov apartman da bih mu pjevao i svirao dok bi on za to vrijeme slikao ili radio skulpture pa smo se tako jako sprijateljili. Znao je i da se sam bavim slikarstvom, kiparstvom i fotografijom pa smo po tom pitanju imali mnogo zajedničkih tema za razgovor. Ostavio je na mene dojam kao jedan fini gospodin, premda malo ekscentrik, bio je jako dobra duša i velik kao čovjek. Uvijek mi je bio najbolji od svih recentnijih slikara koje sam cjenio.
U to vrijeme Joso Špralja počeo je studirati keramiku i skulpturu na Sveučilištu Ontario College of Art and Technichal School pa je Salvador sa velikim zanimanjem bio zainteresiran za njegove radove. Špralji je darovao nekoliko uljanih radova, dvije litografije, te možda najzanimljiviji mali drvorez s motivom Danteove „Božanstvene komedije“.
Kako je izgledao Špraljin glazbeni nastup u Salvadorovom hotelskom studiju dok bi on uz živu glazbu stvarao svoja umjetnička djela, nažalost nije dokumentirano audiovizualnim zapisom ali vjerojatno se nije puno razlikovao od ovog dolje priloženog videa koji je snimljen dvije godine prije američke turneje Malka&Joso. Ta mala glazbena ceremonija nije se gotovo nikad mjenjala u slikarevim ekscentričnim zahtjevima. Salvador Dali bi pozvao glazbenike koji bi mu se svidjeli u svoj atelje ili bi im se jednostavno sam pridružio na pozornici hotela Sg. Regis a potom bi za nastupa stvarao u svom kreativnom zanosu. U priloženom videu, glazbeni soundtrack za Dalijev crtački performans uživo su popratili francuski glazbenici Manuel de Platas na gitari i vokalni solist Jose Reyes (poznatiji kao osnivač Gipsy Kingsa).
Iscrpljujući tempo uzastopnih turneja koje su uključivale oko dvjestotinjak koncerata i pritisak izdavača koji je od početka karijere ovog dueta nastojao njihov talent oblikovati po mjeri svoje korporativne politike rezultirale su početkom 1967.-e početnim pukotinama u Malkinom i Josinom profesionalnom odnosu. Svatko od njih imao je svoje vizije u budućem djelovanju koje su se vremenom počele razilaziti. Joso je više bio spreman za prihvaćanje ustupaka i smjernica sugeriranih od strane diskografske kuće i na tom polju imao je mnogo čvršći pristup koji je podrazumijevao činjenicu da je cijela njihova priča već duboko zakoračila u šoubiznis. A taj posao bez obzira koliko dozvoljavao umjetničku slobodu, imao je i svoja pravila u kojima se Malka nije dovoljno dobro snalazila nailazivši pritom na barijere koje su u jednom trenutku uključivala vlastita preispitivanja o cijeloj svojoj ulozi u duetu Malka&Joso.
Da završetak njihove priče ne padne u strmoglavi zaborav, prije definitivnog profesionalnog razlaza, nekoliko njihovih zadnjih nastupa ujedno će biti i kruna njihove karijere. Ista kulisa koja je na samom početku njihove karijere bila zadimljena mirisom malih klubova i podruma, često medijski ignorirana od strane šireg auditorija zbog različitog govornog područja i sklopa kulturnog indentiteta koji je odstupao od anglosaksonskih okvira, otvara se ovaj put sasvim drugom svjetlu. Duet dobija pozivnicu da predstavlja Kanadu u spektru multikulturalne raznolikosti na Royal Command Performanceu u Londonu prilikom obilježavanja stote obljetnice osnutka Kanade. Ceremonija je održana Canadian Centennial Ballu pred kraljicom Elizabeth II i kraljevskom obitelji a na BBC-u su dobili polusatni program koji je nakon toga repriziran više puta. Čast koja im je ovim pozivom ukazana imali su samo rijetki izvođači globalnog renomea poput The Beatlesa ili Diane Ross i The Supremesa.
Najveća pobjeda njihove četverogodišnje karijere leži u činjenici da su kao dvoje imigranata u stranoj zemlji koja je i u pedesetima bila puna rasnih i kulturoloških predrasuda, uspjeli ostvariti veliku karijeru unatoč brojnim preprekama. Slika Kanade kakvu danas poznajemo, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeće izgledala je sasvim drugačije. Bila je podijeljena na dvije frakcije; WASP (White Anglo Saxon Protestants) i Ethnics (tim terminom imenovali su uglavnom doseljenike a i u tu grupu spadali su nativni Indijanci koje se u javnom životu uglavnom ignoriralo). WASP-ovci su u takvom okruženju vodili glavnu riječ u svim odlukama a "etnici" su pokušavali izboriti i svoje mjesto u sredini koja ih je smatrala manje vrijednom. U podrugljivim nazivima prema "etnicima" dominirale su riječi poput "prašinara" pa je tada bila začuđujuća činjenica da pripadnik ili pripadnici takve etikete uspiju iz svoje "prašine" postati elegantni i to zahvaljujući svojem radu, talentu i znanju. Uspjeh Malke i Jose tim je veći što su u takvu Kanadu unijeli novi dah kozmopolitizma i pomogli razbiti prepreku srama koja je spriječila mnoge Kanađane da slave svoje podrijetlo.
Malka i Joso bili su zvijezde, ne samo u Kanadi već i na mjestima koja su bila važna, poput New Yorka. Pojavili su se u Tonight Showu. Pjevali su u Carnegie Hallu. Bili su kanadski odgovor na višejezične trubadure poput Theodora Bikela i Nane Mouskouri. Njihov je stil bio dramatično intiman. Recenzije njihovih emisija primjećuju kako se činilo da pjevaju jedno drugome podjednako kao i publici i to s takvim emocijom da nitko nije trebao točan prijevod.
Pjevali smo pred kraljicom i jednu našu dalmatinsku pjesmu "Tri sulara". Osim nje na repertoaru su bile i neke židovske, kanadske, francuske i španjolske pjesme. Tom prilikom upoznali smo se nakon nastupa sa princezom Margaretom koja nam je čestitala na nastupu a Lord Snowdon, njezin suprug me upitao:
- Vi ste iz Dalmacije? Pa tamo je najljepše more za jedrenje, poznajem tamo sve vjetrove.
Ostao sam začuđen koliko dobro poznaje moj rodni kraj.
Te godine obilježavala se stota godišnjica kanadske konfederacije koju je kanadska federalna komisija obilježila financiranjem na tisuće raznih manifestacija i događanja koje su uključivale brojne sportske, glazbene, filmske, modne, arhitektonske i tehnološke aktivnosti. Cijela ceremonija bila je fokusirana na Expo67 u Montréalu koji je zabilježio posjet od pedeset milijuna ljudi i ujedno je bio najveći događaj među proslavama koji je obilježio stogodišnjicu Kanade. Trajao je od 28. travnja do 27. listopada 1967. godine, a tema mu je bila "Čovjek i njegov svijet (Man and His World)". Izložba je bila smještena na 400 hektara umjetnog otoka na rijeci St Lawrence uz Montréal. U tom periodu održano je oko 6000 koncerata.
U jednom od brojnih paviljona u kojem su se održavali glazbeni koncerti nastupili su i Malka&Joso kao duo a Malka je tijekom kolovoza također imala i svoj solo angažman. Od glazbenih izvođača između ostalih nastupali su: Luciano Pavarotti, Harry Belafonte, Bing Crosby, Renée Claude, Gilles Vigneault i Maurice Chevalier, Jefferson Airplane i Grateful Dead, blues majstor Muddy Waters, a u jazzu nastupaju Dave Brubeck Quintet, Thelonius Monk, George Wein & The Newport All-Stars i Roy Eldridge. Herbie Mann Quintet također je vodio nastupe, dok su Duke Ellington i njegov orkestar odsvirali nekoliko nastupa sa Sarah Vaughan. Koncertu Marlene Dietrich nazočila je i Jacqueline Kennedy.
Širok spektar izvođača iz pop, folk i jazz žanra svirao je niz koncerata - neki su se naplaćivali a drugi su bili besplatni. The Supremes su svirali na šest rasprodanih predstava u kazalištu Expo67.
Ono što je MTV značio u osamdesetima, Ed Sullivan Show je to bio tada. Najavama i emitiranjima sa mjesta događaja također je sudjelovao u velikoj ceremoniji.
Listopad 1967.-e za Malku i Josu je bio završni čin. Te iste godine u Alberti su otkrivene velike zalihe nafte pa se Kanada okreće još većem uvozu radne snage što dovodi do šarolikije demografske strukture stanovništva. Folk glazba krajem šezdesetih ionako je već izblijedjela a službena kontrakultura započela je bučniju karijeru. Kanada je u evoluciji svog identiteta postala vidljivo multikulturalnijom poprimivši konture kakva je danas.
Nakon razlaza dueta Malka se okreće solo karijeri te bilježi četiri nastupa u Johnny Carsons Showu ali istovremeno nastavlja raditi za CBC producirajući radio emisije te dokumentarne filmove:
"Desert Diaries”, ”My Jerusalem”, ”The Holocaust”, ”The Bedouins" (Ohio State Award), ”Joni Mitchell" (1975), “Joni Mitchell" (1979), ”Pablo Casals (jednosatni intervju za CBC )”, ”Leanord Cohen”, “Music of Israel”, “Music of Mexico”, ”Jilles Vinault”, “Nana Mouskouri”, “Irving Layton”, “Alden Nowlan" Za dokumentarac The Bite of the Big Apple nagrađena je i od ACTRA Rewardom 1977. godine.
Također je radila niz emisija u kojima se profilirao veći broj glazbenika, pjevača i pjesnika poput Joni Mitchell i Leonarda Cohena sa kojima je uostalom surađivala još od početka svoje pjevačke s Josom. Prijateljstvo sa Cohenom rezultiralo je 1998. godine izdavanjem njegove zbirke pjesama "All the answers are here" gdje je Malka ujedno i suautor publikacije. Na CBC-ijevom radiju u funkciji voditelja uređivala je tjednu emisiju "Songs of our People". U području literalnih radova kojima se također posvetila zapažena je po svojoj noveli "Sulha" te biografiji o Joni Mitchell: "In Her Own Words", pripovijest koja se temelji od nizu intervjua vođenih s poznatom pjevačicom tijekom četiri desetljeća.
Joso 1968. godine nastavlja svoj put nakon razlaza dueta u solo vodama i pod etiketom Paramount Recordsa objavljuje album "Songs of Many Lands" na kojem se stilski drži već dobro okušanog recepta. Na albumu kao gitaristi gostuju njegovi stari znanci Rafael Nunez i Nico Mavridis.
Zbog zdravstvenih problema jedno kratko vrijeme prestaje pjevati te se više posvećuje ugostiteljstvu. Otvara svoj mali kafić u Yorkvilleu 71 "Joso Cafe", upravo na mjestu koja je bila početna točka njegove zvjezdane putanje. Sedamdesetih to mjesto postaje rado posjećenim mjestom brojnih pripadnika beat kulture i boema. Danju bi tamo često davao satove pjevanja i sviranja gitare a noću bi osim vođenja kafića karizmatični domaćin nastupao i kao izvođač.
Mirniji kreativni vjetrovi međutim pojačavaju opet svoju snagu kad se Joso upoznaje sa poznatim dirigentom, violinistom i kompozitorom Ivanom Romanoffom koji ga poziva na suradnju. Sa njegovim ansamblom Joso je uspješno surađivao sljedećih trinaest godina. Svjetla pozornica opet se pale u njegovoj biografiji po cijeloj Kanadi te SAD-u, uključujući velik broj televijskih i radio emitiranja.
Josin caffe postao je okupljalište i mnogih međunarodnih umjetnika poput Josea Greca, Liberacea, Nana Mouskouri, Harryja Belafontea, Gordona Lightfoota, Anne Murray, Jose Feliciana, Joni Mitchell. Da posao postane što profitabilniji pobrinula se Špraljina supruga Angiolina čijoj je idejom lokal ubrzo transformiran u mali restoran sa tradicionalnim dalmatinskim specijalitetima i taj potez je pokazao se kao pun pogodak.
Sredinom sedamdesetih, odlukom gradske uprave provodi se gentrifikacija kultnog kvarta Yorkville čijim će rušenjem Josin lokal preseliti u susjednu viktorijansku dvokatnicu u Davenport Road 202 gdje će njihov mali obiteljski posao još više učvrstiti svoju reputaciju i postati jedan od najboljih restorana sa morskom hranom u gradu. Klijentela koja ga posjećuje mahom su poznata glazbena imena poput Stinga, Pavarottija, Micka Jaggera, Paca de Lucije i glumaca poput Michaela Douglasa, Armanda Assantea, Harrisona Forda i mnogih drugih.
Danas, nakon Josine smrti obiteljski restoran vodi njegov sin Leo kojem je otac još u djetinjstvu usadio ljubav prema glazbi. Leo je strast prema glazbi osjetio u dobi od 9 godina kada je počeo svirati gitaru. Eli Kassner, gitaristički virtouz koji je zaslužan za sudbonosno upoznavanje Jose i Malke Marom podučavao je tada desetogodišnjeg Lea sviranju gitare sljedećih petnaestak godina. Nezasitni apetit za novim oblicima glazbenog izražavanja mladom je Špralji otvorio vrata u svijet flamenko gitare. Ljubav prema tom stilu sviranja u ranim ga dvadesetim godinama navodi da putuje i živi jedno vrijeme u Španjolskoj. Tamo je usavršavao svoju gitarističku tehniku kod najboljih majstora flamenko gitare pa između ostalih i kod Paca de Lucie. Sa ocem 1982. godine dolazi u Zagreb gdje su imali jedan samostalan nastup a odmah nakon održanog koncerta dobivaju i poziv da dan nakon toga budu gosti na Splitskom festivalu.
Svega deset godina nakon odlaska u Kanadu, valovi nostalgije prema rodnom Zadru ponovno ga dovode na pozornicu zadarskog HNK-a gdje 20.-og travnja 1971. održava cjelovečernji koncert sa repertoarom koji ga je proslavio u svijetu.
Potpuno neopterećen svojom svjetskom slavom često ga se moglo sresti u društvu svojih prijatelja i poznanika gdje bi spontano uzeo gitaru u ruke i pjesmom zabavljao okupljeno društvo po zadarskim kafićima i ulicama. (video isječak snimio i producirao Ante Ninčević):
Godine 1990. vraća se u Zadar te počinje na uređenju Malog Arsenala iz koje će nakon godina preuređenja izniknuti njegova mala umjetnička oaza. Na relacijama Kanada-Zadar u tom razdoblju održavao je i dalje povremene solističke koncerte od kojih su većina njih bili neformalnog i spontanog karaktera s prijateljima (Restoran u Foši) ili jedan od upečatljivijih koji se dogodio 1994.-e u crkvi Sv. Donata pod nazivom "Joso Zadru" i 1996. godine u HNK-u čiju je večer posvetio Rudiju Martinovu. Igra sudbine vjerojatno je htjela da to možda bude ujedno i jedan od zadnjih profesionalnih pjevačkih nastupa i to upravo sa mjesta gdje je mladi Joso u apokaliptičnoj postratnoj slici porušenog grada i kazališta ušao među ruševine bivšeg Tetra Verdi te zasvirao na klaviru koji je nekim čudom ostao netaknut među kišom gelera avionskih bombi.
U reportaži magazina ViceVersa (Montreal, Toronto, New York) 1996.-e u jednoj od tema koja je bila vezana za iseljenike s područja poslijeratnih ex-jugoslavenskih država nalazimo i intervju s Josom Špraljom. Reporter Donald Cuccioletta opisuje zanimljiv razgovor s Josom:
- Naš susret koji je trebao trajati oko jedan sat u ugodnom razgovoru odužio se skoro na dva sata. Kako je vrijeme prolazilo naš domaćin postajao je sve animiraniji u svojim izjavama i gestikulacijama. Ta njegova gestikulacija ostavljala je na mene dojam da još uvijek postoji nada u budućnost i iskreno vjerovanje da kroz istinsko uživanje u umjetnosti i kulturi svaki čovjek može pronaći svoj unutrašnji mir. Ova kulturna ikona koja živi u Kanadi preko trideset godina pomalo me podsjetila na neku Hemingwaysku figuru koja se u konverzaciji služi tipično istočnoeuropskim gestama poput paljenja druge cigarete dok se prethodna još neugašena dimila u pepeljari kraj njega. Dok sam slušao svog sugovornika nisam mogao a da ne dopustim svom pogledu da odluta po unutrašnjosti njegovog restorana Joso's čiji su zidovi bili doslovno prepuni Josinim umjetničkim djelima. Slike s prikazima različitih obilježja ljudskog tijela od kojih su većina bile velikodušne žene u zagrljaju muške prisutnosti. Nalazili smo se na mjestu umjetničkih nastojanja koja nas okružuju u atmosferi senzualnosti i erotike, projicirajući nadu kroz ljudski kontakt ljubavi, dok smo razgovarali o beznađu, gubitku i smrti. Na početku razgovora budući da sam bio koncentriran na tematiku politike i rata u bivšoj državi i njenim posljedicama, njegova istinska životna filozofija odvukla me od tmurnih pripremljenih tema i na neki način učinila vjernikom u bolje sutra. Ispijali smo dobar kapućino u njegovom restoranu, riječi u razgovoru poprimile su oblik otvorenih misli koje su tmurne teme postratnih života odvodile na neka optimističnija mjesta. Zapravo i Sarajevo je prije rata bilo jedno takvo mjesto i sada mnogi njegovi izbjegli građani traže negdje drugdje komadiće takve vjere.
U osvrtu na ratna razaranja Joso se izjasnio:
-Oni ne samo da su htjeli ubijati i rušiti, željeli su uništiti i svaki oblik žive kulture. Moramo graditi a ne uništavati, ponovio je više puta kroz razgovor, - zbog toga su kultura i umjetnost važni. I sam sam u djetinjstvu osjetio sve strahote rata a jedino mi je umjetnost otvorila sva vrata prema boljem i ispunjenijem životu. I ovdje nam se u Kanadi servirala međusobna netrpeljivost a cijela bivša Jugoslavija bila je samo mikro-kozmički primjer cijelog svijeta.
- Zato me uvijek zanimala umjetnost. Slikarstvo i kiparstvo bili su moj prirodan izbor nakon završetka pjevačke karijere u novoj stranici svog života, iako sam otkrio da je teško zaraditi za život čak i u ovoj bogatoj zemlji. Posljednjih godina počeo sam dosta raditi sa mladim ljudima u kojima želim pokrenuti motor kreativnosti pa sam u tu svrhu ustupio svoju peć za izradu keramike u dvorištu svog restorana. Čvrsto vjerujem da ako mladima pružimo okruženje gdje se mogu kreativno izraziti, svatko će od njih proizvesti neki oblik umjetnosti.
Iako se moj razgovor sa Josom naizgled potpuno odvojio od teme zbog kojeg sam i započeo intervju, ubrzo sam shvatio da je njegov način kojim se suočavao sa ludilom i stvarnošću rata koji je projicirao toliko mržnje u odnosu na uzvišavanje iskustva ljubavi stao u jednu sasvim jednostavnu rečenicu;
- Sve što jebeno radimo svede se na to da mrzimo jedni druge, možda baš zato volim slikati samo ljubav.
Nakon moždanog udara koji je Joso preživio 1997.-e, lijeva glasnica ostaje mu trajno oštećena pa svjestan da više ne može pjevati kao nekad, polako se povlači iz svijeta glazbe.
-Nisam više mogao izvlačiti tonove onako kako sam to nekad mogao. Prestao sam se onda definitivno baviti pjevanjem profesionalno, glas je ostao samo za pjevanje u društvu i sotto voce, nije to bio više onaj maksimum koji sam mogao dati. Te godine definitivno sam se sa suprugom vratio u Zadar gdje smo još prije 17 godina počeli sa restauracijom starog Kašteleta (Mali Arsenal) kod Tri bunara i preuredili ga u mali atelje. Tu smo na koncu i došli da ostavimo svoje kosti u svojoj toploj Dalmaciji.
1998. godine u vlastitom izdanju otac i sin objavljuju album Joso&Leo (Melodias Latinas) sa deset numera.
- Paco de Lucia dolazio bi u moj restoran nakon svog nastupa da bi tu priredio i drugi koncert nakon svog koncerta, Julio Iglesias, Harry Belafonte, Mick Jagger i brojni drugi - prepričava Joso o svjetski poznatoj klijenteli glazbenika, glumaca i ostalih umjetnika od kojih su mu i danas mnogi česti gosti u njegovom restoranu (Joso's Restaurant - za galeriju fotografija kliknuti ovdje)
Trideset i četiri godine nakon profesionalnog razlaza Jose i Malke već se učinilo da je nekad popularni par potpuno nestao pod prašinom zaborava i ostao zauvijek izgubljen u nekim ljepšim i boljim vremenima. Međutim, rad kojim su obilježili svoje karijere na temeljima World musica ostavio je dovoljno dubok trag u svijetu glazbe koji će u jednoj sasvim drugoj priči još jednom opet izbiti u prvi plan.
2001.-e godine za izvršnu direktoricu EMI Kanade imenovana je Shan Kelley koja je tražila načine kako obilježiti 50. obljetnicu svoje tvrtke. Negdje duboko u trezorima te diskografske kuće netko je tim povodom otkrio master-snimke četiri najprodavanija albuma Malke i Jose snimljena za Capitol u nekoliko brzih sessiona sredinom šezdesetih.
Kompilacijski disk izvađen iz tih starih mastera učinio se vodstvu EMI-ja bezvremenskim i idealnim soundtrackom kojim će obilježiti svoj višegodišnji rad tvrtke. Tajna svježine materijala starih nekoliko desetljeća ležala u jednostavnom pristupu rada kojim su Malka i Joso imali. Urođeni osjećaj da zvukom auditoriju prenesu toliko mnogo osjećaja s tako malo aranžerskih intervencija pokazao se najboljim konzervansom koji je njihove pjesme očuvao od zaborava i trendovske prolaznosti. Kao izvođači bili su dovoljno pametni da shvate kako im ne trebaju složeni procesi da bi svojim zvukom izrazili svoje emocije.
Njihovi nastupi s akustičnim gitarama osjećaju se klasično i autentično, lišeni svake aranžerske zamke koje bi ih vremenom zatvorile u granicama aktualnih trendova. U glazbi koju su radili u to vrijeme, premda možda i sami nesvjesni svog pristupa u kojem je emocija nadvladala logiku i komercijalnost možda su upravo na taj način uspjeli napraviti pjesme neograničenog roka trajanja. Možda baš na tragu toga, EMI svoju kompilaciju posvećenu njima naziva "Malka&Joso Forever".
Od ostalih reizdanja u njihovoj diskografiji vrijedno je i spomenuti album "Jewish songs" (u izdanju Capitol/EMI 1975. godine i Paulom Whiteom kao izvršnim producentom) koji se u vrijeme prve objave 1966.-e pokazao iznimno uspješan po prodanoj tiraži te singlica iz 2000. godine "Malaguena/Gracious One" u izdanju EMI-ja.
-Vuče me more... kazao je tada 73-godišnji Špralja kad je brod svog nemirnog života odlučio napokon vratiti u svoju rodnu luku.
Plovidba nemirnim morima njegove karijere koja je trajala više od četrdeset godina završena je njegovim ponovnim preseljenjem u Zadar. Ono što je oslikavalo vinjetu njegovog doba graniči doslovno sa kozmičkim postulatima u kojima se sva kreativna energija koju je emitirao u svojim određenim životnim fazama, za 360 stupnjeva u točno određenim periodima vraća na svoju početnu točku. Prekinuvši svoju glazbenu karijeru, Joso se ponovno okreće svojoj prvoj ljubavi; slikanju i fotografiji. Potpisao je niz samostalnih izložbi ("Josin svijet", "More», "Etno Joso", "Indijanci"...) i sudjelovao na mnogim skupnim fotografskim predstavljanjima, a zadnju, "Tune" koju potpisuje s unukom Jeanom Marcom Saldinijem predstavlja u Zadru . Bilježi i niz međunarodnih nagrada za fotografiju u inozemstvu od 1988. godine (Australija, Estonija...).
2017.-e, Josin životni krug zatvara svoj ciklus u njegovoj 89.-oj godini upravo sa mjesta iz kojeg je i krenuo u svoju umjetničku i životnu odiseju. Iza umjetnika širokog spektra koji je u svojim najvećim danima globalne slave u tuđini disao za svoj rodni grad ostala je golema kulturna riznica njegovih djela.
U svijetu priznat i bezrezervno uvažen, ali kakva je situacija na domaćem terenu? Podsjetimo se nakratko braće Brkan s početka ove priče koje je Špralja nazvao svojom životnom akademijom. Dvojica vrhunskih zadarskih fotografa ovjenčani i najvišim svjetskim fotografskim priznanjem počasnog zvanja Excellence FIAP-a danas su u rodnom gradu gotovo potpuno zaboravljeni.
Spletom raznih okolnosti cijela njihova arhiva fotografija u koje je utkan velik dio gradske povijesti zauvijek je devastirana, raspršena i razgrabljena po privatnim arhivama a neprocjenjive fotografije nerijetko su se mogle i naći za svega par kuna po lokalnim štandovima.
Dok se danas odbori gradskih vlasti (ni naš grad nije izuzetak) međusobno nadmudruju čijim će imenom okititi nazive ulica birajući imena iz garniture uglavnom politički obojenih glava, tamo negdje u dalekoj Kanadi na adresi Yorkville 71 u Torontu na spomen ploči jednoj generaciji koja je dala velik doprinos kulturi te države upisano je i ime našeg Jose Špralje.
U usporedbi sa našim najvećim glazbenim izvođačima koji su uspjeli napraviti međunarodne karijere (Robić, Metikoš), Joso je možda ipak otišao najdalje ako uzmemo u obzir činjenicu da je u cijeli svoj umjetnički rad ugravirao ogroman dio dalmatinskog identiteta kojeg se nikad nije odrekao. Diktatima aktualnih trendova tadašnje glazbene industrije jednostavno se nametnuo tako da je ostao svoj i svjestan svojih korjena. Ta beskompromisna iskrenost najbolje se osjeća u svakoj njegovoj snimljenoj pjesmi koja je uspjela nadživjeti ne samo njegov profesionalni kraj karijere već i vlastitu fizičku prolaznost. Kao što je nesumnjivo bio jedan od globalnih prvoboraca World music trenda i The Great Folk Scare pokreta, tako bi i sasvim zasluženo mogao nositi titulu našeg najboljeg ambasadora u svijetu. Međutim, za razliku od spomenute dvojice, Joso je unatoč brojnim uspjesima u "našem dvorištu" ostao medijski daleko manje eksponiran.
Njegov i u njegovim pjesmama opjevani grad po tom je pitanju prilično uspavan pa i ponekad nemilosrdno zaboravan kao i u slučaju braće Brkan. U vremenima kad se u gradskim novinskim stupcima više slovnih znakova nalazi u rubrikama crne kronike u odnosu na kulturnu, ponekad bi se bilo lijepo prisjetiti našeg Bodula čije je životno pogonsko gorivo bilo - ljubav. Vječna tema koju je pretočio u svaku svoju pjesmu, skulpturu, grafiku, sliku, fotografiju i pisanu riječ. Danas ga se nekad neosvojivi zapad rado prisjeća i nakon četrdeset godina, njegovo ime nalazimo otisnutim u mnogim enciklopedijama orijentiranim na tematiku svjetske popularne glazbe. Obiteljsko blago koje nam je ostavio, neprocjenjivo je. Način na kojim ćemo raspolagati njegovom ostavštinom ovisi isključivo o nama a kolektivni zaborav ne bi trebala biti opcija. Pri tome ne mislimo prvenstveno na materijalnu stranu jer ni sam Joso vjerojatno ne bi volio da se smjernice njegovih vizija o umjetnosti pretoče u statične skulpture i poneko komemorativno sjećanje u novinarskim naslovima. Ono što je vodilo njega kroz život nesebično je podijelio sa svojom okolinom kroz jednu jednostavnu ideju koju ćemo ne bez razloga ponovo citirati:
- Čvrsto vjerujem da ako mladima pružimo okruženje gdje se mogu kreativno izraziti, svatko će od njih proizvesti neki oblik umjetnosti!
Prije točno šezdeset godina tadašnje vlasti cenzurom njegove izložbe aktova nisu uspjele ugasiti kreativnu vatru ovog velikog umjetnika. Danas, nakon šezdeset godina od njegove prve cenzure sa pravom se možemo upitati koliko se u vječnom balansu između politike i kulture doista promijenilo otada. Statisti su se odavno izmijenili ali glavne uloge su ostale iste. Trka za profitom i različitim interesima bez ikakve empatije gazi čak i najmanje oaze u kojima postoji mogućnost bilo kakvog umjetničkog i kreativnog izražavanja pa možemo slobodno zaključiti da nakon toliko desetljeća situacija ide u još lošijem smjeru. Možda je najslikovitiji aktualni primjer Nigdjezemske i Menze koje gradske vlasti uporno pokušavaju staviti pod ključ i time ne nude baš optimističnu sliku u skorijoj budućnosti. Možemo navesti i još primjera u kojima se u ime profita i različitih interesa mladim kreativcima mjenjala brava na ulaznim vratima: Staro Kazalište lutaka, Studentski klub, Omladinski dom... U pokušaju gušenja jedne cijele alternativne i nezavisne scene gdje se upravo mlađa populacija pokušava razviti u možda neke nove Brkane ili Špralje, možemo se samo nadati da takvi potezi neće završiti sa dalekosežnijim posljedicama u budućnosti po pitanju našeg kulturnog DNK. Nerijetko se ciljano i nepravedno po medijima pripadnike nezavisne i alternativne scene stavlja u negativne kontekste a trošne prostore u kojima djeluju, zbog različitih interesa proglašava neadekvatnim za rad. Ne zaboravimo da je i sam Joso svoju svjetsku karijeru započeo upravo na sličnom mjestu. Na trošnim daskama male kafanske bine početkom šezdesetih na Yorkvillškoj adresi svi su akteri tadašnje scene u zadimljenim kafanskim podrumima u javnosti nosili etikete undergrounda. Za razliku od naših prenamjenjenih bivših kulturnih prostora koji su postali privatni lokali i zalogajnice, Kanada danas takva mjesta sa ponosom predstavlja kao dio svog kulturnog dobra i identiteta. Cijenu takvog maćehinskog odnosa vlasti prema bilo kakvom pokušaju kulturnog ili umjetničkog izričaja već ionako skupo plaćamo, na koncu i sama ova stranica ispunjena je akterima čiji su talenti zasjali u punom svjetlu tek kad su skupili nogom u nečije "tuđe dvorište" ili onima koji su ostali zakopani pod prašinom zaborava i ignoriranja od strane vlastitih redova sa vječnim pitanjima što bi bilo da su svoju kreativnost prezentirali negdje drugdje ili pred nekim drugim.
Uvodnu tvrdnju Vlatka Stefanovskog o zapadnom svijetu kao neosvojivoj tvrđavi Špralja je svojim primjerom potpuno demantirao. Nažalost, naše tvrđave imaju ponekad mnogo tvrđe zidove.
I kao što bi rekao naš veliki Bodulo - moramo graditi a ne uništavati, a graditi umjetnost možemo samo ako ne podižemo zidove uskih interesa i predrasuda. Uostalom, cijeli njegov životni put jedna je velika i dobra lekcija upravo o tome.
 | |
|
 |
| Veliki štovatelj dua Malka&Joso bio je i poznati biznismen i filantrop Samuel Bronfman |
Iscrpljujući tempo uzastopnih turneja koje su uključivale oko dvjestotinjak koncerata i pritisak izdavača koji je od početka karijere ovog dueta nastojao njihov talent oblikovati po mjeri svoje korporativne politike rezultirale su početkom 1967.-e početnim pukotinama u Malkinom i Josinom profesionalnom odnosu. Svatko od njih imao je svoje vizije u budućem djelovanju koje su se vremenom počele razilaziti. Joso je više bio spreman za prihvaćanje ustupaka i smjernica sugeriranih od strane diskografske kuće i na tom polju imao je mnogo čvršći pristup koji je podrazumijevao činjenicu da je cijela njihova priča već duboko zakoračila u šoubiznis. A taj posao bez obzira koliko dozvoljavao umjetničku slobodu, imao je i svoja pravila u kojima se Malka nije dovoljno dobro snalazila nailazivši pritom na barijere koje su u jednom trenutku uključivala vlastita preispitivanja o cijeloj svojoj ulozi u duetu Malka&Joso.
Da završetak njihove priče ne padne u strmoglavi zaborav, prije definitivnog profesionalnog razlaza, nekoliko njihovih zadnjih nastupa ujedno će biti i kruna njihove karijere. Ista kulisa koja je na samom početku njihove karijere bila zadimljena mirisom malih klubova i podruma, često medijski ignorirana od strane šireg auditorija zbog različitog govornog područja i sklopa kulturnog indentiteta koji je odstupao od anglosaksonskih okvira, otvara se ovaj put sasvim drugom svjetlu. Duet dobija pozivnicu da predstavlja Kanadu u spektru multikulturalne raznolikosti na Royal Command Performanceu u Londonu prilikom obilježavanja stote obljetnice osnutka Kanade. Ceremonija je održana Canadian Centennial Ballu pred kraljicom Elizabeth II i kraljevskom obitelji a na BBC-u su dobili polusatni program koji je nakon toga repriziran više puta. Čast koja im je ovim pozivom ukazana imali su samo rijetki izvođači globalnog renomea poput The Beatlesa ili Diane Ross i The Supremesa.
Najveća pobjeda njihove četverogodišnje karijere leži u činjenici da su kao dvoje imigranata u stranoj zemlji koja je i u pedesetima bila puna rasnih i kulturoloških predrasuda, uspjeli ostvariti veliku karijeru unatoč brojnim preprekama. Slika Kanade kakvu danas poznajemo, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeće izgledala je sasvim drugačije. Bila je podijeljena na dvije frakcije; WASP (White Anglo Saxon Protestants) i Ethnics (tim terminom imenovali su uglavnom doseljenike a i u tu grupu spadali su nativni Indijanci koje se u javnom životu uglavnom ignoriralo). WASP-ovci su u takvom okruženju vodili glavnu riječ u svim odlukama a "etnici" su pokušavali izboriti i svoje mjesto u sredini koja ih je smatrala manje vrijednom. U podrugljivim nazivima prema "etnicima" dominirale su riječi poput "prašinara" pa je tada bila začuđujuća činjenica da pripadnik ili pripadnici takve etikete uspiju iz svoje "prašine" postati elegantni i to zahvaljujući svojem radu, talentu i znanju. Uspjeh Malke i Jose tim je veći što su u takvu Kanadu unijeli novi dah kozmopolitizma i pomogli razbiti prepreku srama koja je spriječila mnoge Kanađane da slave svoje podrijetlo.
Malka i Joso bili su zvijezde, ne samo u Kanadi već i na mjestima koja su bila važna, poput New Yorka. Pojavili su se u Tonight Showu. Pjevali su u Carnegie Hallu. Bili su kanadski odgovor na višejezične trubadure poput Theodora Bikela i Nane Mouskouri. Njihov je stil bio dramatično intiman. Recenzije njihovih emisija primjećuju kako se činilo da pjevaju jedno drugome podjednako kao i publici i to s takvim emocijom da nitko nije trebao točan prijevod.
Malka je folk umjetnica koja može pokazati da može biti "ethnic" i u profinjenoj haljini" - pisalo je tada u ontarijskim tjednim novinama The Hamilton Spectator. U toj rečenici najbolje se ocrtava atmosfera međusobne (ne)tolerancije koja je vladala među društveno-kulturnim slojevima u Kanadi.Joso je pokazao da može šarmirati uvjetno rečeno WASP publiku bez ijedne riječi engleskog jezika. Na koncu i ne samo pred njima već i pred samom engleskom kraljicom.
Pjevali smo pred kraljicom i jednu našu dalmatinsku pjesmu "Tri sulara". Osim nje na repertoaru su bile i neke židovske, kanadske, francuske i španjolske pjesme. Tom prilikom upoznali smo se nakon nastupa sa princezom Margaretom koja nam je čestitala na nastupu a Lord Snowdon, njezin suprug me upitao:
- Vi ste iz Dalmacije? Pa tamo je najljepše more za jedrenje, poznajem tamo sve vjetrove.
Ostao sam začuđen koliko dobro poznaje moj rodni kraj.
Te godine obilježavala se stota godišnjica kanadske konfederacije koju je kanadska federalna komisija obilježila financiranjem na tisuće raznih manifestacija i događanja koje su uključivale brojne sportske, glazbene, filmske, modne, arhitektonske i tehnološke aktivnosti. Cijela ceremonija bila je fokusirana na Expo67 u Montréalu koji je zabilježio posjet od pedeset milijuna ljudi i ujedno je bio najveći događaj među proslavama koji je obilježio stogodišnjicu Kanade. Trajao je od 28. travnja do 27. listopada 1967. godine, a tema mu je bila "Čovjek i njegov svijet (Man and His World)". Izložba je bila smještena na 400 hektara umjetnog otoka na rijeci St Lawrence uz Montréal. U tom periodu održano je oko 6000 koncerata.
Širok spektar izvođača iz pop, folk i jazz žanra svirao je niz koncerata - neki su se naplaćivali a drugi su bili besplatni. The Supremes su svirali na šest rasprodanih predstava u kazalištu Expo67.
 |
| Ceremoniji otvaranja Expo67 prisustvovala je i engleska kraljica Elizabeth II i princ Philip a među ostalim državnicima pojavio se Charles de Gaulle i monaški princ Albert II sa svojom suprugom Grace Kelly / Photo: John Evans Photography Ltd./Lbrary and Archives Canada |
Ono što je MTV značio u osamdesetima, Ed Sullivan Show je to bio tada. Najavama i emitiranjima sa mjesta događaja također je sudjelovao u velikoj ceremoniji.
 |
| Malka Marom i Leonard Cohen |
"Desert Diaries”, ”My Jerusalem”, ”The Holocaust”, ”The Bedouins" (Ohio State Award), ”Joni Mitchell" (1975), “Joni Mitchell" (1979), ”Pablo Casals (jednosatni intervju za CBC )”, ”Leanord Cohen”, “Music of Israel”, “Music of Mexico”, ”Jilles Vinault”, “Nana Mouskouri”, “Irving Layton”, “Alden Nowlan" Za dokumentarac The Bite of the Big Apple nagrađena je i od ACTRA Rewardom 1977. godine.
Također je radila niz emisija u kojima se profilirao veći broj glazbenika, pjevača i pjesnika poput Joni Mitchell i Leonarda Cohena sa kojima je uostalom surađivala još od početka svoje pjevačke s Josom. Prijateljstvo sa Cohenom rezultiralo je 1998. godine izdavanjem njegove zbirke pjesama "All the answers are here" gdje je Malka ujedno i suautor publikacije. Na CBC-ijevom radiju u funkciji voditelja uređivala je tjednu emisiju "Songs of our People". U području literalnih radova kojima se također posvetila zapažena je po svojoj noveli "Sulha" te biografiji o Joni Mitchell: "In Her Own Words", pripovijest koja se temelji od nizu intervjua vođenih s poznatom pjevačicom tijekom četiri desetljeća.
 |
| Nakon profesionalnog razlaza sa Malkom, Joso kupuje kultni kafić u Yorkvilleu 71, mjesto gdje je i započeo svoju karijeru u Torontu. |
Joso 1968. godine nastavlja svoj put nakon razlaza dueta u solo vodama i pod etiketom Paramount Recordsa objavljuje album "Songs of Many Lands" na kojem se stilski drži već dobro okušanog recepta. Na albumu kao gitaristi gostuju njegovi stari znanci Rafael Nunez i Nico Mavridis.
Mirniji kreativni vjetrovi međutim pojačavaju opet svoju snagu kad se Joso upoznaje sa poznatim dirigentom, violinistom i kompozitorom Ivanom Romanoffom koji ga poziva na suradnju. Sa njegovim ansamblom Joso je uspješno surađivao sljedećih trinaest godina. Svjetla pozornica opet se pale u njegovoj biografiji po cijeloj Kanadi te SAD-u, uključujući velik broj televijskih i radio emitiranja.
 |
| Joso's Cafe 71 Yorkville / Photo: Instagram |
 | |
|
Sredinom sedamdesetih, odlukom gradske uprave provodi se gentrifikacija kultnog kvarta Yorkville čijim će rušenjem Josin lokal preseliti u susjednu viktorijansku dvokatnicu u Davenport Road 202 gdje će njihov mali obiteljski posao još više učvrstiti svoju reputaciju i postati jedan od najboljih restorana sa morskom hranom u gradu. Klijentela koja ga posjećuje mahom su poznata glazbena imena poput Stinga, Pavarottija, Micka Jaggera, Paca de Lucije i glumaca poput Michaela Douglasa, Armanda Assantea, Harrisona Forda i mnogih drugih.
Danas, nakon Josine smrti obiteljski restoran vodi njegov sin Leo kojem je otac još u djetinjstvu usadio ljubav prema glazbi. Leo je strast prema glazbi osjetio u dobi od 9 godina kada je počeo svirati gitaru. Eli Kassner, gitaristički virtouz koji je zaslužan za sudbonosno upoznavanje Jose i Malke Marom podučavao je tada desetogodišnjeg Lea sviranju gitare sljedećih petnaestak godina. Nezasitni apetit za novim oblicima glazbenog izražavanja mladom je Špralji otvorio vrata u svijet flamenko gitare. Ljubav prema tom stilu sviranja u ranim ga dvadesetim godinama navodi da putuje i živi jedno vrijeme u Španjolskoj. Tamo je usavršavao svoju gitarističku tehniku kod najboljih majstora flamenko gitare pa između ostalih i kod Paca de Lucie. Sa ocem 1982. godine dolazi u Zagreb gdje su imali jedan samostalan nastup a odmah nakon održanog koncerta dobivaju i poziv da dan nakon toga budu gosti na Splitskom festivalu.
Svega deset godina nakon odlaska u Kanadu, valovi nostalgije prema rodnom Zadru ponovno ga dovode na pozornicu zadarskog HNK-a gdje 20.-og travnja 1971. održava cjelovečernji koncert sa repertoarom koji ga je proslavio u svijetu.
Potpuno neopterećen svojom svjetskom slavom često ga se moglo sresti u društvu svojih prijatelja i poznanika gdje bi spontano uzeo gitaru u ruke i pjesmom zabavljao okupljeno društvo po zadarskim kafićima i ulicama. (video isječak snimio i producirao Ante Ninčević):
U reportaži magazina ViceVersa (Montreal, Toronto, New York) 1996.-e u jednoj od tema koja je bila vezana za iseljenike s područja poslijeratnih ex-jugoslavenskih država nalazimo i intervju s Josom Špraljom. Reporter Donald Cuccioletta opisuje zanimljiv razgovor s Josom:
- Naš susret koji je trebao trajati oko jedan sat u ugodnom razgovoru odužio se skoro na dva sata. Kako je vrijeme prolazilo naš domaćin postajao je sve animiraniji u svojim izjavama i gestikulacijama. Ta njegova gestikulacija ostavljala je na mene dojam da još uvijek postoji nada u budućnost i iskreno vjerovanje da kroz istinsko uživanje u umjetnosti i kulturi svaki čovjek može pronaći svoj unutrašnji mir. Ova kulturna ikona koja živi u Kanadi preko trideset godina pomalo me podsjetila na neku Hemingwaysku figuru koja se u konverzaciji služi tipično istočnoeuropskim gestama poput paljenja druge cigarete dok se prethodna još neugašena dimila u pepeljari kraj njega. Dok sam slušao svog sugovornika nisam mogao a da ne dopustim svom pogledu da odluta po unutrašnjosti njegovog restorana Joso's čiji su zidovi bili doslovno prepuni Josinim umjetničkim djelima. Slike s prikazima različitih obilježja ljudskog tijela od kojih su većina bile velikodušne žene u zagrljaju muške prisutnosti. Nalazili smo se na mjestu umjetničkih nastojanja koja nas okružuju u atmosferi senzualnosti i erotike, projicirajući nadu kroz ljudski kontakt ljubavi, dok smo razgovarali o beznađu, gubitku i smrti. Na početku razgovora budući da sam bio koncentriran na tematiku politike i rata u bivšoj državi i njenim posljedicama, njegova istinska životna filozofija odvukla me od tmurnih pripremljenih tema i na neki način učinila vjernikom u bolje sutra. Ispijali smo dobar kapućino u njegovom restoranu, riječi u razgovoru poprimile su oblik otvorenih misli koje su tmurne teme postratnih života odvodile na neka optimističnija mjesta. Zapravo i Sarajevo je prije rata bilo jedno takvo mjesto i sada mnogi njegovi izbjegli građani traže negdje drugdje komadiće takve vjere.
U osvrtu na ratna razaranja Joso se izjasnio:
-Oni ne samo da su htjeli ubijati i rušiti, željeli su uništiti i svaki oblik žive kulture. Moramo graditi a ne uništavati, ponovio je više puta kroz razgovor, - zbog toga su kultura i umjetnost važni. I sam sam u djetinjstvu osjetio sve strahote rata a jedino mi je umjetnost otvorila sva vrata prema boljem i ispunjenijem životu. I ovdje nam se u Kanadi servirala međusobna netrpeljivost a cijela bivša Jugoslavija bila je samo mikro-kozmički primjer cijelog svijeta.
- Zato me uvijek zanimala umjetnost. Slikarstvo i kiparstvo bili su moj prirodan izbor nakon završetka pjevačke karijere u novoj stranici svog života, iako sam otkrio da je teško zaraditi za život čak i u ovoj bogatoj zemlji. Posljednjih godina počeo sam dosta raditi sa mladim ljudima u kojima želim pokrenuti motor kreativnosti pa sam u tu svrhu ustupio svoju peć za izradu keramike u dvorištu svog restorana. Čvrsto vjerujem da ako mladima pružimo okruženje gdje se mogu kreativno izraziti, svatko će od njih proizvesti neki oblik umjetnosti.
Iako se moj razgovor sa Josom naizgled potpuno odvojio od teme zbog kojeg sam i započeo intervju, ubrzo sam shvatio da je njegov način kojim se suočavao sa ludilom i stvarnošću rata koji je projicirao toliko mržnje u odnosu na uzvišavanje iskustva ljubavi stao u jednu sasvim jednostavnu rečenicu;
- Sve što jebeno radimo svede se na to da mrzimo jedni druge, možda baš zato volim slikati samo ljubav.
-Nisam više mogao izvlačiti tonove onako kako sam to nekad mogao. Prestao sam se onda definitivno baviti pjevanjem profesionalno, glas je ostao samo za pjevanje u društvu i sotto voce, nije to bio više onaj maksimum koji sam mogao dati. Te godine definitivno sam se sa suprugom vratio u Zadar gdje smo još prije 17 godina počeli sa restauracijom starog Kašteleta (Mali Arsenal) kod Tri bunara i preuredili ga u mali atelje. Tu smo na koncu i došli da ostavimo svoje kosti u svojoj toploj Dalmaciji.
1998. godine u vlastitom izdanju otac i sin objavljuju album Joso&Leo (Melodias Latinas) sa deset numera.
- Paco de Lucia dolazio bi u moj restoran nakon svog nastupa da bi tu priredio i drugi koncert nakon svog koncerta, Julio Iglesias, Harry Belafonte, Mick Jagger i brojni drugi - prepričava Joso o svjetski poznatoj klijenteli glazbenika, glumaca i ostalih umjetnika od kojih su mu i danas mnogi česti gosti u njegovom restoranu (Joso's Restaurant - za galeriju fotografija kliknuti ovdje)
Trideset i četiri godine nakon profesionalnog razlaza Jose i Malke već se učinilo da je nekad popularni par potpuno nestao pod prašinom zaborava i ostao zauvijek izgubljen u nekim ljepšim i boljim vremenima. Međutim, rad kojim su obilježili svoje karijere na temeljima World musica ostavio je dovoljno dubok trag u svijetu glazbe koji će u jednoj sasvim drugoj priči još jednom opet izbiti u prvi plan.
2001.-e godine za izvršnu direktoricu EMI Kanade imenovana je Shan Kelley koja je tražila načine kako obilježiti 50. obljetnicu svoje tvrtke. Negdje duboko u trezorima te diskografske kuće netko je tim povodom otkrio master-snimke četiri najprodavanija albuma Malke i Jose snimljena za Capitol u nekoliko brzih sessiona sredinom šezdesetih.
 |
| Joso&Malka |
Njihovi nastupi s akustičnim gitarama osjećaju se klasično i autentično, lišeni svake aranžerske zamke koje bi ih vremenom zatvorile u granicama aktualnih trendova. U glazbi koju su radili u to vrijeme, premda možda i sami nesvjesni svog pristupa u kojem je emocija nadvladala logiku i komercijalnost možda su upravo na taj način uspjeli napraviti pjesme neograničenog roka trajanja. Možda baš na tragu toga, EMI svoju kompilaciju posvećenu njima naziva "Malka&Joso Forever".
 |
| Već je odavno opjevana priča o sasvim slučajnom susretu Jimmyja Hendrixa i Vedrana Božića koji je u Njemačkoj na Vedranovoj gaži 1969.-e godine rezultirao kratkim i neformalnim jam-sessionom. Godinu dana prije toga renomirani američki glazbeni magazin Billboard (u specijalnom izdanju Who's who in The World of Music) na svojoj godišnjoj listi izvođača proglašava Hendrixa izvođačem godine a na svoju listu internacionalnih talenata uvrštava i našeg Josu Špralju |
Od ostalih reizdanja u njihovoj diskografiji vrijedno je i spomenuti album "Jewish songs" (u izdanju Capitol/EMI 1975. godine i Paulom Whiteom kao izvršnim producentom) koji se u vrijeme prve objave 1966.-e pokazao iznimno uspješan po prodanoj tiraži te singlica iz 2000. godine "Malaguena/Gracious One" u izdanju EMI-ja.-Vuče me more... kazao je tada 73-godišnji Špralja kad je brod svog nemirnog života odlučio napokon vratiti u svoju rodnu luku.
Plovidba nemirnim morima njegove karijere koja je trajala više od četrdeset godina završena je njegovim ponovnim preseljenjem u Zadar. Ono što je oslikavalo vinjetu njegovog doba graniči doslovno sa kozmičkim postulatima u kojima se sva kreativna energija koju je emitirao u svojim određenim životnim fazama, za 360 stupnjeva u točno određenim periodima vraća na svoju početnu točku. Prekinuvši svoju glazbenu karijeru, Joso se ponovno okreće svojoj prvoj ljubavi; slikanju i fotografiji. Potpisao je niz samostalnih izložbi ("Josin svijet", "More», "Etno Joso", "Indijanci"...) i sudjelovao na mnogim skupnim fotografskim predstavljanjima, a zadnju, "Tune" koju potpisuje s unukom Jeanom Marcom Saldinijem predstavlja u Zadru . Bilježi i niz međunarodnih nagrada za fotografiju u inozemstvu od 1988. godine (Australija, Estonija...).
2017.-e, Josin životni krug zatvara svoj ciklus u njegovoj 89.-oj godini upravo sa mjesta iz kojeg je i krenuo u svoju umjetničku i životnu odiseju. Iza umjetnika širokog spektra koji je u svojim najvećim danima globalne slave u tuđini disao za svoj rodni grad ostala je golema kulturna riznica njegovih djela.
- Kada mi dođu studenti iz Zadra, zgroze me činjenicom da nikada nisu čuli za braću Brkan, kaže nam kustos zagrebačke izložbe u Meštrovićevom paviljonu - Feđa Vučemilović, inače i sam profesionalni fotograf i profesor na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
Spletom raznih okolnosti cijela njihova arhiva fotografija u koje je utkan velik dio gradske povijesti zauvijek je devastirana, raspršena i razgrabljena po privatnim arhivama a neprocjenjive fotografije nerijetko su se mogle i naći za svega par kuna po lokalnim štandovima.
Dok se danas odbori gradskih vlasti (ni naš grad nije izuzetak) međusobno nadmudruju čijim će imenom okititi nazive ulica birajući imena iz garniture uglavnom politički obojenih glava, tamo negdje u dalekoj Kanadi na adresi Yorkville 71 u Torontu na spomen ploči jednoj generaciji koja je dala velik doprinos kulturi te države upisano je i ime našeg Jose Špralje.
 |
| Spomen ploča legendarnom klubu Penny Farthing na adresi Yorkville 71 u Torontu. Kao neizostavni fragment kanadske kulture posvećena je izvođačima koji su na tom mjestu nastupali te ostavili bogato glazbeno naslijeđe u svojim globalnim karijerama. Osim Malke&Jose u društvu zaslužnih navode se i John Lee Hooker, Josh White, The Allen-Ward Trio and Dirty Shames, Jose Feliciano, Jim McHarg, Jim Galloway, Lonnie Johnson, Joan Anderson, Joni Mitchell i Stormy Clovers (jedan od prvih folk sastava koji su u svom repertoaru predstavili i radove u to vrijeme nepoznatog kompozitora i tekstopisca Leonarda Cohena). |
Njegov i u njegovim pjesmama opjevani grad po tom je pitanju prilično uspavan pa i ponekad nemilosrdno zaboravan kao i u slučaju braće Brkan. U vremenima kad se u gradskim novinskim stupcima više slovnih znakova nalazi u rubrikama crne kronike u odnosu na kulturnu, ponekad bi se bilo lijepo prisjetiti našeg Bodula čije je životno pogonsko gorivo bilo - ljubav. Vječna tema koju je pretočio u svaku svoju pjesmu, skulpturu, grafiku, sliku, fotografiju i pisanu riječ. Danas ga se nekad neosvojivi zapad rado prisjeća i nakon četrdeset godina, njegovo ime nalazimo otisnutim u mnogim enciklopedijama orijentiranim na tematiku svjetske popularne glazbe. Obiteljsko blago koje nam je ostavio, neprocjenjivo je. Način na kojim ćemo raspolagati njegovom ostavštinom ovisi isključivo o nama a kolektivni zaborav ne bi trebala biti opcija. Pri tome ne mislimo prvenstveno na materijalnu stranu jer ni sam Joso vjerojatno ne bi volio da se smjernice njegovih vizija o umjetnosti pretoče u statične skulpture i poneko komemorativno sjećanje u novinarskim naslovima. Ono što je vodilo njega kroz život nesebično je podijelio sa svojom okolinom kroz jednu jednostavnu ideju koju ćemo ne bez razloga ponovo citirati:
- Čvrsto vjerujem da ako mladima pružimo okruženje gdje se mogu kreativno izraziti, svatko će od njih proizvesti neki oblik umjetnosti!
Prije točno šezdeset godina tadašnje vlasti cenzurom njegove izložbe aktova nisu uspjele ugasiti kreativnu vatru ovog velikog umjetnika. Danas, nakon šezdeset godina od njegove prve cenzure sa pravom se možemo upitati koliko se u vječnom balansu između politike i kulture doista promijenilo otada. Statisti su se odavno izmijenili ali glavne uloge su ostale iste. Trka za profitom i različitim interesima bez ikakve empatije gazi čak i najmanje oaze u kojima postoji mogućnost bilo kakvog umjetničkog i kreativnog izražavanja pa možemo slobodno zaključiti da nakon toliko desetljeća situacija ide u još lošijem smjeru. Možda je najslikovitiji aktualni primjer Nigdjezemske i Menze koje gradske vlasti uporno pokušavaju staviti pod ključ i time ne nude baš optimističnu sliku u skorijoj budućnosti. Možemo navesti i još primjera u kojima se u ime profita i različitih interesa mladim kreativcima mjenjala brava na ulaznim vratima: Staro Kazalište lutaka, Studentski klub, Omladinski dom... U pokušaju gušenja jedne cijele alternativne i nezavisne scene gdje se upravo mlađa populacija pokušava razviti u možda neke nove Brkane ili Špralje, možemo se samo nadati da takvi potezi neće završiti sa dalekosežnijim posljedicama u budućnosti po pitanju našeg kulturnog DNK. Nerijetko se ciljano i nepravedno po medijima pripadnike nezavisne i alternativne scene stavlja u negativne kontekste a trošne prostore u kojima djeluju, zbog različitih interesa proglašava neadekvatnim za rad. Ne zaboravimo da je i sam Joso svoju svjetsku karijeru započeo upravo na sličnom mjestu. Na trošnim daskama male kafanske bine početkom šezdesetih na Yorkvillškoj adresi svi su akteri tadašnje scene u zadimljenim kafanskim podrumima u javnosti nosili etikete undergrounda. Za razliku od naših prenamjenjenih bivših kulturnih prostora koji su postali privatni lokali i zalogajnice, Kanada danas takva mjesta sa ponosom predstavlja kao dio svog kulturnog dobra i identiteta. Cijenu takvog maćehinskog odnosa vlasti prema bilo kakvom pokušaju kulturnog ili umjetničkog izričaja već ionako skupo plaćamo, na koncu i sama ova stranica ispunjena je akterima čiji su talenti zasjali u punom svjetlu tek kad su skupili nogom u nečije "tuđe dvorište" ili onima koji su ostali zakopani pod prašinom zaborava i ignoriranja od strane vlastitih redova sa vječnim pitanjima što bi bilo da su svoju kreativnost prezentirali negdje drugdje ili pred nekim drugim.
Uvodnu tvrdnju Vlatka Stefanovskog o zapadnom svijetu kao neosvojivoj tvrđavi Špralja je svojim primjerom potpuno demantirao. Nažalost, naše tvrđave imaju ponekad mnogo tvrđe zidove.
I kao što bi rekao naš veliki Bodulo - moramo graditi a ne uništavati, a graditi umjetnost možemo samo ako ne podižemo zidove uskih interesa i predrasuda. Uostalom, cijeli njegov životni put jedna je velika i dobra lekcija upravo o tome.
 |
| Joso Špralja, 1984. godina / Foto: Instagram |
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.